Mojoj vječnoj prijateljici

            Već mjesecima, u dubinama moje duše, se stvara i rađa ova priča. Priča koja je, po mnogo čemu, neobična i različita od ostalih, uobičajenih priča. Priča koja će, možda, promijeniti mnoga uobičajena shvatanja i poglede na život. Priča koja će, možda, uspjeti dokazati da je moguće istinsko i najiskrenije prijateljstvo između jedne žene i jednog muškarca.

            Ovo je priča koja ruši sve barijere poznatog, smrtnog svijeta, baš sve barijere između različitih spolova, između različitih generacija. Ovo je priča o prelijepom, najjačem i vječnom prijateljstvu. Ovo je priča Tebi, moja vječna prijateljice.

            Naše prijateljstvo se rodilo sasvim neočekivano, na sasvim neočekivanom mjestu, u sasvim neočekivano vrijeme. Dogodilo se kada smo imali, svako svoje vrste, velike bolove i tugu. Sve se, i dobro i loše, uvijek događa sa nekim posebnim razlogom, a naše predivno prijateljstvo se zaista dogodilo djelom same sudbine. Sreli smo se u odsudnom trenutku, upravo onda kada smo obostrano trebali samo jednu mrvicu istinskog razumijevanja, samo jednu mrvicu iskrene pažnje.

            Već od prvog trenutka naše duše su osjetile najposebniju i neopisivu srodnost, kao i neobjašnjivu želju da izgrade najčvršći most koji će ih vječno povezivati. Shvatili smo, u trenu, da se rađa jedno najljepše, neraskidivo i vječno prijateljstvo kakvo još nikada u svojim životima nismo imali sreće da doživimo. Prijateljstvo koje će razrušiti i uništiti sve moguće barijere i prepreke, prijateljstvo koje će napraviti jedan najposebniji svijet rezervisan zauvijek samo za nas, jedan samo naš svijet, svijet bez bolova i tuge, svijet koji, niko i nikada, neće moći dodirnuti, ni uništiti.

            Dugo smo stajali, na dohvat ruke, gledajući se u oči, ne trepčući, nepomićno i nijemo se gledajući, imajući osjećaj da se poznajemo već cijele živote i da je krajnje bespotrebno bilo šta reći. Istovremeno smo se uzeli za ruke i neobjašnjivo smo počeli da se uzdižemo prema nebeskim visinama, još uvijek u istom položaju kao da stojimo na zemlji, neprekidno se gledajući u oči. Taj pogled je govorio i razumio sve neizgovorene riječi koje smo šaptali jedno drugom. Tim pogledom su kroz najveće dubine naših očiju, naše srodne duše grlile jedna drugu i gradile najčvršći most, koji će ih vječno povezivati.

            Kada smo, konačno, dosegli željene visine nebeske slobode, nedodirljive visine sa kojih sve na zemlji izgleda kao neke najmanje mrvice, a sa kojih, istovremeno, sve na zemlji izgleda kristalno čisto i jasno, otpustili smo po jednu ruku i raširili ih kao krila jedne slobodne i ponosne ptice. Prsti Tvoje desne ruke su neraskidivo bili isprepleteni sa prstima moje lijeve ruke i lebdili smo tako visoko iznad zemlje izgledajući kao neviđena ptica sa dva tijela, četiri krila i jednom, jedinom, identičnom dušom. Tek tada smo prestali da se gledamo u oči, uživajući u prelijepom pogledu ispod nas, leteći nezaustavljivo prema samo našem svijetu, prema najposebnijem svijetu napravljenom i rezervisanom samo za nas.

            Letili smo preko okeana, mora, planina, brda, dolina…  i znala si da letimo tamo gdje najviše voliš, gdje se uvijek najrađe vraćaš. Iako je bila noć kada smo stigli, znali smo istovremeno da smo iznad cilja, iznad najljepše i srcu najdraže doline na cijelom svijetu. Ispod nas se pružao veličanstveni pogled na najljepši i najvoljeniji grad, na naš Mostar. Grad u kojem smo se rodili. Ti, jednu generaciju prije mene, u neka ljepša, sretnija i nezaboravna vremena, ali to nikada nije smetalo rađanju našeg neraskidivog prijateljstva. Grad iz kojeg smo ponosno ponikli.

            Iako su blijedi zraci svjetlosti sa istoka najavljivali skoro rađanje novog dana, nad gradom je, još uvijek, krajnje romantično svjetlucalo zvjezdano nebo. Svjetla grada ispod nas su pravila identičnu sliku kao nebo iznad nas. Imali smo osjećaj da letimo između dva ista, očaravajuća neba. Topli i blagi vjetar sa juga, koji nas je nježno milovao po licu i tijelu, donosio je na svojim krilima najljepši miris mostarskog behara.

            Letili smo, uzduž i poprijeko, iznad ove čarobne doline, baš onako kako uvijek najviše voliš, da bi pri prvim sunčevim zracima, kao po komandi, spustili se na samu obalu Neretve, ispod Starog mosta na samom ušću Radobolje. Spustili smo se u istom položaju u kojem smo poletili, čvrsto se držeći za ruke i neprekidno se gledajući u oči.

            Stajali smo tako dugo, nepomično, uživajući u najljepšoj simfoniji koju su stvarale dvije, neopisivo čarobne, rijeke smaragdne ljepote. U jednom trenutku smo lagano sjeli na kamenu obalu, neprestano se čvrsto držeći za ruke i neprekidno se gledajući u oči. I, u tom trenutku iz nas je, naizmjenično, poticala bujica riječi, bujica osjećanja. Pričali smo jedno drugom cijele naše živote, sve naše radosti i tuge, sve naše boli i sreće, sve naše nade i razočarenja, sve naše ljubavi i želje…  Pričali smo držeći se čvrsto, najčvršće za ruke, gledajući se neprekidno u oči.

            Samo povremeno, na kratko, bi prestali da se držimo za ruke, da bi jedno drugom obrisali suze koje su, kao naši osjećaji, izvirale iz nas. Nemoguće je odrediti šta smo sve rekli glasno riječima, a šta smo najrazumljivije rekli jedno drugom bez ijedne izgovorene riječi. Pošto sam Ti ranije obećao da nećemo nikada šetati ulicama grada, jer bi Te to moglo podsjetiti na neka tmurna i strašna vremena minulog i preživljenog ratnog pakla, kada je sunce visoko odskočilo na nebu, prešli smo i sjeli u hladovinu i intimu jednog povučenijeg ugla “Lavirinta”. Jos jedno od naših omiljenih i dragih mjesta.

            Smirivao nas je očaravajući pogled na najljepšu smaragdnu damu na svijetu, koja tako divlje, a tako graciozno žuri na svom vječnom putu prema jugu, u zagrljaj plavog mora. Vitkog kamenog ljepotana, iz našeg tihog ugla, nismo mogli da vidimo, ali smo osjećali njegovu vijernu prisutnost iza nas. Uživali smo u tim neopisivo čarobnim trenucima, u svijetu bez bola i tuge, u svijetu napravljenom i rezervisanom samo za nas.

            Tražila si da Te gledam u oči i da Ti obećam svim svojim srcem i dušom da, nikome i nikada, neću dozvoliti da dotakne ili razruši ovaj naš svijet. Tražila si da Ti obećam da će naše prijateljstvo biti vječno, bez obzira na sve. Tražila si da Ti obećam da ću Ti uvijek prepričati svaku priču koju napišem dušom, čak i onda kada nas više ne bude, jer su duše, ipak, vječne i neuništive. Tražila si da Ti obećam da ću Ti prepričati sve moje najljepše priče koje ću napisati za ljubav mog života, a moguće je da će to biti upravo ONA. ONA, koju osjećaš kao dio same sebe, koju voliš svim svojim srcem i dušom. ONA, koja je najradosniji i najvedriji “Sunshine”. ONA, koja je najljepši i najnježniji cvijet koji se ikada pojavio u mom životu. ONA, koja zaslužuje da joj napišem, posvetim i poklonim najljepše moguće priče…  Obećavam Ti, cijelim svojim bićem, svim svojim srcem i dušom, da ću u potpunosti ispuniti sve što želiš i da ću zauvijek održati moje obećanje.

            Najposebnije se nadam da će Ti ova priča uvijek pomoći, kada god Ti bude najteže, jer je ova priča vječna. Jer je ovo priča o samo našem, nedodirljivom svijetu. Jer je ovo priča o svijetu u kojem ne postoje bol i tuga. Jer je ovo priča samo TEBI, MOJA VJEČNA PRIJATELJICE!!!

 

            *SPECIJALNA NAPOMENA:  Priča koju ste upravo pročitali prenesena je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na kojem sam je objavio 15. juna 2009. godine!

            Ensvid Hadžajlić - MosHer