Snovi

            Ovo je priča o snovima, čudnim snovima koji me prate već neko vrijeme, koji dolaze pred moje oči i dok spavam i kad sam budan. I, kao što se i u snovima dešava - scene, počinju i završavaju se, smjenjuju se i nadovezuju naglo i bez najave - tako se na isti način scene odvijaju i u ovoj priči. Ovi posebni snovi počinju, odvijaju se i završavaju uvijek potpuno identično.

            Znak njihovog početka je kad se odjednom nađem na izlasku iz aviona. Na aerodromu sam, i to ne na bilo kojem aerodromu! Nalazim se na aerodromu Flesland, na bergenškom aerodromu, po prvi put u svom životu! Silazim niz neke stepenice dok moje disanje i otkucaji srca postaju sve brži, posebno uzbuđenje svakim trenutkom u meni raste i postaje sve veće i veće da cijelo tijelo iznutra počinje sve više da drhti, treperi...

            Silazeći niz te popločane stepenice, s desne strane mi nailazi neki ogromni stakleni otvor u zidu, kao neki veliki izlog neke gigantske prodavnice. Gledam kroz taj stakleni zid i vidim da je to pogled na glavni ulaz u aerodromsku zgradu, unutrašnji prostor u kojem ljudi ispraćaju i dočekuju one koji putuju zračnim putevima, one koji im nešto drago znače i predstavljaju u životu. I, u tom trenutku, kroz to ogromno staklo smo se istovremeno ugledali! Vidim te u najljepšem svjetlu, u svoj svojoj ljepoti, baš kao što sam te uz pomoć slika već mjesecima i zamišljao da ćeš izgledati kad se napokon tog trenutka sretnemo i vidimo uživo. Dok prilaziš bliže tom staklenom otvoru i mašeš mi, vidim da si i ti jednako uzbuđena kao i ja, i nekako uspijevam sa osmijehom na licu da ti uzvratim pozdrav, mahanjem uzdignute ruke, da ti tako kažem: "Tu sam napokon...  i vidio sam i prepoznao i ja tebe!"

            Nalazim se pored pokretne trake i čekam da se pojave moji koferi, da ih uzmem i napokon krenem prema fizičkom susretu s tobom. Svaki trenutak čekanja kofera izgleda kao cijela vječnost čekanja na naš stvarni, fizički susret.

            Napokon, koferi su stigli i vučem ih iza sebe kroz jedan hodnik, prema vratima iza kojih me nestrpljivo čekaš i priželjkuješ. Guram ta drvena vrata ispred sebe i pred mojim očima se ukazuješ ti. Konačno! Tu smo, stvarno jedno ispred drugog! Automatski ispuštam ručke kofera iz ruka dok istovremeno prilazimo jedno drugom i stapamo se u jedan posebni, najposebniji, čvrsti prvi zagrljaj, praćen posebnim, najposebnijim prvim poljupcem. Želim da taj trenutak traje vječno! Želim da vječno osjetim tvoj čvrsti zagrljaj, tvoju prelijepu nježnost, tvoju najugodniju toplinu, tvoj najslađi miris koji me opija, tvoje najljepše poljupce...  tvoju blizinu...

            U tvom smo toplom i ugodnom stanu. Diskretno, isto posebno toplo i ugodno osvjetljenje obasjava cijeli dnevni boravak i nas u njemu. Sjedimo na sofi pored staklenih balkonskih vrata i prozora. Sjedimo, čvrsto priljubljeni jedno uz drugo, zagrljeni sretno, sa najposebnijim unutrašnjim mirom i smirenosti, dok se kroz stakla balkonskih vrata i prozora razliježe noćni pogled na, kao zvijezde na nebu, treperuća svjetla Bergena jedne najposebnije zimske noći. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Tama je oko nas. Ležimo zagrljeni na krevetu. Dok te objeručke držim čvrsto priljubljenu uz moje tijelo, slušam kako mirno dišeš dok spavaš. Osjetim neopisivu toplinu i nježnost tvog tijela priljubljenog uz moje. Uživam u tvom najslađem mirisu i ljubim te nježno po licu, po ramenu, po ruci pazeći da te ne probudim. Osjetim neopisivi, najposebniji unutrašnji mir kakav još nikada i ni sa kim u životu nisam osjetio. Mir koji mi govori da si ti ta za kojom sam cijeli svoj život po Svijetu tragao, da si ti ljubav mog života, da si ti žena mog života...  Želim da taj trenutak traje vječno!

            Jutro je! Spremamo se za izlazak i šetnju po Bergenu. Kroz stakla balkonskih vrata i prozora ispred nas se ukazuje očaravajući pogled jutarnjeg, zimskog Bergena. Krovovi prekriveni bijelim, snježnim pokrivačem. Centar Bergena dole u dolini ispod nas, okružen brdima neodoljivo podsjeća na Mostar, naš početak, sami početak nas zajedno. Stojimo zagrljeni, gledajući u taj očaravajući prizor pred nama. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Silazimo od Firdagatena niz padinu koju zovemo "Brankovac", jer neodoljivo podsjeća na mostarski Brankovac. Idemo prema Danmarks plassu, odakle nastavljamo zagrljeni i sretni prema samom centru Bergena. Zimsko je jutro, ali ne osjećam hladnoću, nego naprotiv, iznutra sam ispunjen najposebnijom toplinom i srećom. Zagrljeni šetamo ulicama između starih, prastarih zgrada i građevina, izmješani s masom uličnih prolaznika. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Prolazimo preko velikog, glavnog gradskog trga. Ulazimo u veliki tržni centar, veliku robnu kuću. Obilazimo razne prodavnice i zagrljeni dolazimo na vrh gdje je smještena prodavnica kućnih ljubimaca. Ulazimo i idemo direktno na odjel sa akvarijumima u kojima su raznovrsne i egzotične ribice. Kažeš da ćeš mi pokazati šta voliš da radiš uvijek kad dođeš u ovu radnju. Primičeš ruku sa skupljenim prstima jednom akvarijumu iza čijeg stakla se sakupilo jedno cijelo jato malih ribica i naglo raširivaš prste kuckajući u staklo što rezultira u komičnom i naglom razlazu i bijegu svih ribica na sve strane u tom akvarijumu. Kroz smijeh i posebni osmijeh na licu mi govoriš da sigurno još ni na jednom randesu u životu nisam nikada išao u radnju da plašimo ribice. Grlim te i priljubljujem sretno još više uz sebe, odgovarajući da je stvarno istina to što si upravo rekla, prateći odgovor nježnim poljupcima. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Ponovo je noć i opet smo u tvom toplom stanu. Jedemo zajedno večeru koju si nam pripremila. Na stolu je i flaša sa dvije čaše crvenog vina. Povremeno, između zalogaja i gutljaja, se uzmemo za ruke i nježno poljubimo. Osmijeh na tvom licu i najljepši sjaj u tvojim prelijepim zelenim okicama neodoljivo podsjeća na atmosferu scene iz "Sjevernih vjetrova". Želim da taj trenutak traje vječno!

            Vozimo se u udobnim sjedištima autobusa koji nas odvozi prema Sogndalu. Vožnja traje dugo, ali je krajnje udobna, jer si tu kraj mene. Držimo se za ruke i uživam u osjećaju tvoje blizine, topline, nježnosti, tvog najslađeg mirisa. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Spavamo u sobi kuće u Sogndalu koja mi iz nekog razloga izgleda kao da smo u nekoj prijatnoj i udobnoj planinskoj kućici. Ležimo zagrljeni, priljubljeni toplim tijelima sa osjećajem najposebnijeg unutrašnjeg mira i sreće. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Opet smo u autobusu koji nas vraća u Bergen. Kroz prozore nam se ukazuje očaravajući prizor prirode. Autobus prolazi cestom uz samu obalu fjordovskog zaljeva, a sve je okruženo čarobnim izgledom snijegom i ledom okovanih brda i planina. Sjedimo u udobnim sjedištima zagrljeni diveći se čarobnom prizoru prirode. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Nekako smo se iz autobusa našli na brodu. Plovimo prema Stavangeru. Sve je okupano u nekoj posebnoj svjetlosti. Sunce šalje najblistavije zrake koje na neki najposebniji način otkrivaju najljepše plavetnilo neba iznad nas kao i najposebnije plavetnilo mora ispod nas. Tvoja omiljena boja koja nas sa svih strana okružuje dok priljubljeni jedno uz drugo plovimo. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Hodamo zagrljeni u poslijepodnevnim satima ulicama starog Stavangera. Nailazimo na neki park i malo jezerce u njemu gdje dajemo patkama i labudovima komadiće nekog kolača. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Ponovo smo na brodu kojim plovimo nazad za Bergen. Rani su sati zimske večeri i na pučini to daje opet neke posebne čari, različite od dnevne plovidbe, ali opet posebno čarobne. Naravno, svaki trenutak proveden u tvom čvrstom zagrljaju čini sve tako čarobnim uvijek. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Dan je i ponovo šetamo, sretni i zagrljeni, starim ulicama Bergena. Dolazimo do riblje tepe (pijace) i luke gdje pristaju brodovi koji dolaze u Bergen. Hodamo po istorijskom Bryggenu i povremeno zastajemo da bi priljubljeni jedno uz drugo na trenutak uživali gledajući malo u praistoriju Bergena, a malo na more luke i brodove preko puta. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Prolazimo pored jedne posebne, stare zgrade na kojoj piše "Meso Bazar". Vozimo se Floibanenom i dolazimo na Floyen. U radnji za suvenire mi kupuješ figuru jednog Trola i jedan simbolični mač. Stojimo zagrljeni nježno se ljubeći na Floyenu dok se duboko ispod nas proteže Bergen i njegova luka, a na uzvisini nasuprotnog brda pronalazimo i posmatramo "Brankovac". Želim da taj trenutak traje vječno!

            Noć je ponovo i opet sjedimo zajedno na sofi u tvom toplom dnevnom boravku. Priljubljeni tijelima gledamo slike tvojih albuma. Nailazimo na slike sa dočeka prošle Nove godine i objašnjavaš mi, pošto smo bili tako fizički daleko da si bila toliko zamišljena i odsutna te posebne noći i da si i u njoj , kao i u mnogim ranije, bila tužna i plakala. Pokušavam probuditi nadu i uvjerenje, kako tebi tako i sebi, da sljedeće Nove godine više neće biti kao te i skoro obećajem i tebi i sebi da će već ova sljedeća biti ta koju čemo prvu dočekati zajedno u zagrljaju i sreći. Ugasili smo svjetla u dnevnom boravku i ostali smo osvjetljeni samo prigušenom plavičastom svjetlošću sa televizijskog ekrana. Spustila si svoju glavu u moje krilo i milujući se ljubili smo se nježno, najnježnije. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Prošla je zima i već je sredina proljeća. Ponovo sam na aerodromu, jedne ranomajske večeri, ali ovaj put sam na aerodromu Lambert u St. Louisu. Dok čekam, opet disanje i otkucaji srca postaju sve brži. Slatko uzbuđenje nezaustavljivo sve više raste. I, onda sam te napokon ugledao kako se probijaš između ljudi i trčiš prema meni. Našli smo se, u trenu, u jednom čvrstom zagrljaju i dugom poljupcu. Opet smo i fizički zajedno! Želim da taj trenutak traje vječno!

            Noć je. Ležimo zagrljeni, priljubljeni toplim tijelima jedno uz drugo u mojoj sobi. Ponovo osjećam onaj neopisivi unutrašnji mir i sreću koja me cijelog opija. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Dan je i vozimo se u mom autu. Vrijeme prelijepo, sunčano i toplo. Kažu da je maj najljepši mjesec u St. Louisu. Lijevom rukom držim volan, a desnom tvoju lijevu ruku. Povremeno uspijevamo u toku vožnje i da se poljubimo. Nevjerovatni osjećaj stvarnosti da si zaista tu kraj mene, u mom autu. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Dolazimo, poslije kraće vožnje, na mjesto koje se zove Meramec Caverns. Pećine koje su otkrivene uz sami tok rijeke Meramec, rijeke koja na dosta mjesta podsjeća na našu Neretvu. Obilazimo unutrašnjost pećina, zagrljeni i ne osjećajući svježinu unutrašnjosti Zemlje. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Obilazimo St. Louis. Odlazimo u njegov centar koji zovu Downtown. Na većem smo trgu ispred ogromne fontane, okruženi neboderima, zagrljeni i sretni, zagledani u prizor Archa koji se ukazuje ispred nas, probijajući se između visokih nebodera centra St. Louisa. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Šetamo po Grant's farmi, gledajući razne divlje životinje koje se tu kreću slobodno. Ulazimo u tor u kojem su mali kozlići i dok im daješ mlijeko iz malih flašica sa cuclom na vrhu, oni nestašno pokušavaju da se penju po nama sisajući sve što na nama pronađu od prstiju na rukama do sveza na tenama. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Odlazimo u muzej umjetnosti. Zagrljeni, zajedno obilazimo i razgledamo razna umjetnička djela. Na terasi ispred muzeja stojimo dugo zagrljeni i posmatramo predivni Forest park, koji se sa svojim jezercima raskošno rasprostro u nizini ispod nas. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Opet se vozimo u mom autu držeći se za ruke. Ovaj put idemo na jednu dužu vožnju, idemo na Ozarks jezero. Još uvijek ne mogu da vjerujem da je sve stvarnost, da si zaista tu, da me držiš čvrsto za ruku, tu u mom autu, da stvarno dolazimo na Ozarks jezero ispred hotela, Best Westerna u kojem imamo rezervisanu sobu sa pogledom na hotelski bazen, da stvarno stojimo zagrljeni, ljubeći se nježno u toj sobi. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Na Ozarks jezeru smo u mjestu koje se zove Osage Beach. Pronalazimo studio u kojem se možemo obući u odjeću iz nekih davnih vremena u kojem će nam napraviti jednu crno-bijelu, požutjelu sliku u nekom davno prošlom vremenskom ambijentu. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Plovimo jezerom na brodu koji se zove Tom Sawyer, a koji izgleda kao neki parobrod iz davnih vremena. Plovimo zajedno, sretni, jedući sladoled koji smo kupili na brodu. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Obilazimo državni park koji se komično zove Ha Ha Tonka. Šetamo pored ostataka nekog dvorca iza čijih zidina dolazimo na jednu posebnu terasu sa koje se pruža zadivljujući pogled na dolinu Ozarks jezera u cijeloj svojoj prirodnoj raskoši. Stojimo na toj terasi  dugo u čvrstom zagrljaju, uživajući u svojoj sreći. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Rani su sati srednjomajske večeri. Dolazimo na večeru, svečano sređeni i obučeni, u restoran Michael's. Dobijamo stol za dvoje odmah uz prozor sa kojeg se razliježe pogled na Ozarks jezero kojeg svjetla obalnih kuća i čamaca i brodova na pučini čine kao da dole ispod nas gledamo u jedno najvedrije noćno nebo. Uz večeru, i poslije, pijuckamo crveno vino i idemo naizmjenično vani da zapalimo po jednu cigaretu. Kad si se vračala prema našem stolu, ustao sam se i namjestio ti stolicu da se možeš udobno namjestiti i sjesti, i dok sam ti tako stajao iza leđa neprimjetno sam stavio lijevu ruku u džep, uspijevajući da otvorim poklopac kutijice koja se nalazila u mom džepu, da bih kleknuo na lijevo koljeno pored tebe istovremeno stavljajući na stol ispred tebe kutijicu sa otvorenim poklopcem, izlažući pred tebe prsten od bijelog zlata sa azurnim kamenom, pridružujući svemu tome svoje riječi: "Hoćeš li se udati za mene?"  Poslije prvog iznenađenja koje te naglo zadesilo i tvog potvrdnog klimanja glavom i odgovora, stopili smo se u dugi i čvrsti zagrljaj i poljubac, krunišući tako na neki način našu ljubav i sreću. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Ponovo smo u našoj hotelskoj sobi. Na velikom bračnom krevetu stopljeni u jedno tijelo dugo, dugo vodimo ljubav, predani u potpunosti toplini, nježnosti i ljubavi naših tijela, srca i duša, predani u potpunosti jedno drugom za vječnost, dosežući istovremeni i zajednički vrhunac. Želim da taj trenutak traje vječno!

            Odjednom se nalazim u nekom nevremenu i kao da pored mene tutnji neki ogromni tornado koji je podigao neopisivo gustu prašinu od koje ne vidim ništa ispred, ni oko sebe. Kada napokon počne izgledati da je taj strašni tornado prošao i kada sva prašina nestane, ugledam tebe kako stojiš ispred mene kao da mi počinješ okrećati leđa sa nekim posebnim tužnim izrazom na licu. Kada bolje pogledam vidim kao da stojimo na nekoj raskrsnici i osjećam neku jezu pri prisjećanju kako smo već jednom davno stajali na nekoj raskrsnici na kojoj sam te strpljivo čekao. Automatski želim da krenem prema tebi, ali tada primjećujem da između nas postoji neki stakleni zid, neka barijera koja mi ne dozvoljava da ti priđem, da te dodirnem, da te zagrlim, da te poljubim...  Dok nemoćno gledam prema tebi ti mi govoriš kako je sve u redu, a ništa nije u redu, kako moraš sama opet da postaviš sve stvari na svoje mjesto, da shvatim da sve to moraš sama da uradiš prije nego mi se ponovo vratiš...  U tom trenutku nemoćno padam na koljena i punim plućima kroz jecaje vapim: "MALENA NE IDI...  NE OSTAVLJAJ ME MALENA...  NIKO TE NIKADA NEĆE VOLITI KAO ŠTO TE JA VOLIM MALENA...  MALENA VRATI SE..."

            U tom trenutku se košmarno budim jecajući još uvijek, sve tiše vapim: "Malena ne idi...  Ne ostavljaj me Malena...  Niko te nikada neće voliti kao što te ja volim Malena...  Malena vrati se..."  Ležim u tami svoje sobe i kao da čujem, prvo tiho, pa onda sve glasnije i glasnije stihove pjesme: "...Vjeruj u ljubav...  Vjeruj u ljubav u dobru i zlu...  Vjeruj u ljubav..."  U tim trenucima kao da se u meni rađa nova nada u bolju i sretniju budućnost, počinjem primjećivati da i ne ležim u potpunoj tami, da sa mog prozora dopire nježna pepeljasta boja mjesečeve svjetlosti, koja postaje sve jača i jasnija, ohrabrujuća.

            I, u tom trenutku polaze tihe i odlučne riječi sa mojih usana, tihe i odlučne kao neka molitva, molitva za tebe, za sebe, za nas: "Ne brini ništa, Malena!...  Sve će opet biti u redu i na svom mjestu!...  Vidjet ćeš!...  Biće opet sve kao nekada!...  Mora biti!...  Čekat ću te, Malena!...  Opet ću te strpljivo čekati, ljubavi moja jedina, jer te volim cijelim svojim srcem i dušom, jer te volim cijelim svojim bićem, jer si ti ljubav mog života, jer si ti žena mog života, jer si ti moja ženica petit..."

            *SPECIJALNA NAPOMENA:  Priča koju ste upravo pročitali prenesena je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na kojem sam je objavio 01. decembra 2008. godine!

            Ensvid Hadžajlić - MosHer