Ljubav prema poslu

            Već duže vrijeme razmišljam da li, da ikako, napišem ovu priču. Na kraju sam, ipak, odlučio kako nema ništa loše u ovoj priči i sve ono što će ona pripovijediti je u ovozemaljskim životnim normama. Unaprijed vas molim da ne donosite preuranjen sud, nego da cijelu priču pročitate do kraja, pa tek onda sudite i osuđujte...  nju ili mene, kako vam volja!

            Naime, nedaleko od moje kuće, na uglu jedne manje prometne ulice, nalazi se pomanja zgrada koja ima veliki, kao izlog, stakleni prozor sa pogledom na tu ulicu. Trotoar uz taj izlog je napravljen tako da sa automobilom možete prići i zaustaviti se uz sami prozor. Godinama već dolazim na to mjesto i svaki put se, iznova, posebno obradujem kada u tom izlogu ugledam nju.

            Ona je jedna mlada djevojka, duge crne kose, omanja rastom, uvijek nasmijana i vesela. Sudeći po njenom sveukupnom izgledu mogu reći da, sigurno, nema više od dvadesettri godine.

            Sav posao se obavlja u autu, a na kraju obavezno dobijem i račun. Da, račun, jer sve je legalno i podliježe poreskim prijavama.

            Obično, kada završimo posao, prije nego krenem, bacim pogled na retrovizor i često vidim da, iza mene, već čeka sljedeća mušterija da priđe u svom autu, a nekada i po dva-tri automobila strpljivo čekaju na svoj red. A, nekada opet, u rijetkim prilikama, desi se da iza mog auta, kada obavimo posao i izmirimo račune, ne čeka niko, pa to iskoristimo za mali, privatni razgovor.

            Kaže da, inače, ne vodi privatne razgovore sa svojim mušterijama, ali da u mom slučaju čini iznimku, pošto sam ja, ipak, njena stalna i redovna mušterija. Zaista, godinama već dolazim tu, svakih sedam do petnaest dana, nekada i češće, zavisno od potrebe, a bio sam i jedan od prvih, kada je tu, prije nekih četiri ili pet godina, tek počela da radi.

            Gleda me jedan trenutak svojim krupnim crnim očima sa vječnim osmijehom na licu, pa je pitam kako može uvijek, sa tolikim svakodnevnim prometom, izgledati tako raspoložena i nasmijana, bez mrvice vidljivog umora?! Kaže da istinski voli svoj posao i da naprosto uživa raditi sa ljudima, a da umor uvijek pokušava, koliko može, zanemariti i prikriti. Reče još da se, ipak, najviše umori svakog petka, jer ovdje većina preduzeća svojim radnicima dijeli sedmične plate baš petkom i to me podsjeti kako sam i ja, do prije dvije godine, dobijao platu svakog petka, a od kako sam prešao na novi posao naplaćivam svako petnaest dana, pa se prisjetih i koliko mi je neobično bilo kada je nastupila ta promjena u mom životu.

            Tako je gledam i slušam dok mi sve to, sa neizbrisivim osmijehom na licu, priča i razmišljam kako bi na svim radnim mjestima koja zahtijevaju bliski kontakt s ljudima trebale raditi samo osobe poput nje, dok je u stvarnosti to, nažalost, na većini takvih mjesta surova suprotnost.

            Ah, da, zaboravio sam reći da se ona zove Jennifer (izgovara se: Dženifer) i po zanimanju je službenica. Tačnije rečeno, radi na šalteru banke u kojoj imam otvorene, tekuće račune, a šalter na kojem radi je, u vidu velikog staklenog prozora, napravljen na sporednom zidu zgrade u kojoj je banka, tako da možete prići autom i kroz prozor, brzo i lagano, položiti ili podignuti novac na vašem računu, a da pri tom i ne napuštate vaš automobil.

            Ne znam da li ste vi pomišljali “svašta nešto” dok ste čitali ovu priču, ali ako jeste...  SRAM VAS BILO!!!

            :)

 

            *SPECIJALNA NAPOMENA:  Priča koju ste upravo pročitali prenesena je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na kojem sam je objavio 30. avgusta 2009. godine!

            Ensvid Hadžajlić - MosHer