Antifašizam i renesansa

        *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je, naša draga Mostarka, Arijana Kandić Hinić, srcem i dušom mostarskom 7. februara 2011. godine.

            Postoje momenti u mom životu, kada, potpuno bijesna, samu sebe postavim ispred sebe i održim lekciju, nekoj drugoj sebi, a onda uvidim da smo posve iste. To se dešava dok perem tonu suda, peglam hrnjagu veša, dok radim ono što ne volim. A kad ne volim, onda iz mene kuljaju misli i gađenje prema svemu što ne volim i što me čini nesrećnom. Prema svemu što me rovari negdje iz dubine, godinama, lagano, po istilahu. Čeprka i nagriza. Iz nekog nepoznatog razloga, guši mi ljubav prema nečemu što me održavalo, svih ovih, za odrastanje i život bitnih godina. Volim da volim, volim da se ponosim djelima drugih (ne da se kitim), volim to što znam od koga potičem, što me ti geni čine ovakvom kakva jesam, blesavom, lucidnom, hazardnom, drugom, prijateljicom, ženom, majkom, domaćicom, radnikom.

            Volim 14. februar, gotovo kao i svoj rođendan. Podjednako plačem i jednog i drugog datuma. Malo od sreće, malo od tuge. I pitam se jesam li JA stvarno blesava? Da li je samo meni stalo da mi se kuća ori dok pjevam one pjesme, koje sam tako ponosito pjevala u sali i na stepenicama moje VII osnovne, na otvaranju mosta “Hasan Brkić”, na otvaranju novog pogona “Zlatke Vuković”, na razno raznim takmičenjima horova, bratu i djeci dok sam ih uspavljivala? Da li je samo meni stalo da se ne zaboravi ono što su pjesme kazivale? Ako zaslužiš stave te u pjesmu, a ona se, ko najveće blago, prenosi s generacije na generaciju, iz duše u dušu, skriva se od zaborava. DA SE NE ZABORAVE oni o kojima pjeva. Pa zar ste ih zaboravili VI koji ste rođeni zahvaljujući njihovom stradanju, njihovoj borbi za vaše bolje sutra i onu svetinju, kojoj ljudski rod stremi od postanka, SLOBODU.

            JA i ja ih nismo zaboravile. I kad bi smo htjele nemoguće je. Vezane smo za te stradalnike krvnom grupom, zakletvom položenom na njihovom groblju. A jednom izrečena zakletva je zakletva za cijeli život. Ma jesam li ja blesava, opet se pitam, što sam ponosna na svoju pionirsku zakletvu i što pamtim i kako je miris’o karanfil, što sam ga tog 29.11.1979. god. lagano gazeći moj Lučki most, donijela kući?! Jesam li blesava što sam vlastitoj djeci upriličila da i one polože zakletvu i ako pionira više nigdje nema? Jesam li blesava što sam primljena u SSOJ-OOSSOM u sedmom razredu, a nisam imala ni cijelih četrnaest godina? Jesam li blesava što sam bila član Ferijalnog saveza i što sam živjela parolu “Upoznaj domovinu da bi je više volio”? Jesam li blesava što sam pročitala Kuran, Bibliju i Talmud? Jesam li blesava što sam sto puta ušla u džamiju, što odem u crkvu i što mi je još uvijek krivo, jer nikad nisam uspjela otići na “Ponoćku”? Jesam li blesava što sam muža i djecu naučila šta su kavade, pipun, saransak, majdonos, biža, šta znači zaibretiti se, kakav je osjećaj kad ti neko muhajem dođe na kafu i šta znači kad je mumin u nečemu? Jesam li blesava što sam se jednako dobro provodila na slavama, Bajramima, Božićima, krštenjima, krizmama i sunetima? Jesam li blesava što mi nije bilo važno koje mi je nacionalnosti momak? Jesam li blesava što za svoju otadžbinu još uvijek slovim onu, koje više nema? Što mi u spavaćoj sobi stoji grb te iste otadžbine? Jesam li blesava što još uvijek govorim i pišem onaj isti jezik na kojem sam progovorila? Jesam li blesava, tebe pitam Arijana?!

            NISAM BLESAVA - to sam jednostavno i prosto ona ista ja, samo malo starija i bolnija, otjerana, izbjegla, ponižena, kažnjena, ona kojoj su pokušali amputirati dušu i ljubav.       POKUŠALI, ali ne i uspjeli!

            I znam da, još, negdje tamo, preko nekih tuđih mora i visokih gora, ima još ovakvih JA. Pitam se da li nas je dovoljno za jednu novu Mostarsku Brigadu, za jednu novu 29 HUD? Ima li nas tamo negdje da skinemo mrenu sa slijepih očiju beznađa, da dobijemo svoju revoluciju bez fizičkih žrtava? Ima li nas? Nas koji ne cijenimo ljude po porijeklu, imenu i religiji, već po čovječnosti? Nas koji se ne stide da i danas budu ono što su bili i prije dvadeset godina? Nas koji pjevamo “Februarsku” od naših “Kiša”? Nas koji smo u sebi zadržali tekovine svojih predaka?

            Ah, da, ne rekoh zašto plačem na svoj rođendan. Rođena sam 9.11. Sam datum sve govori. Ali me drži nada da će se i moj dragi rodni grad preporoditi i podići ko Feniks iz ovog moralnog pepela. Da će prestati nacionalna konotacija svega što u njemu postoji. Pa šta ako postoje i kazalište i pozorište? U Beogradu ih ima deset, pa se niko ne iščuđava. Pa šta ako postoje i Sveučilište i Univerzitet? Ja bih dala sve da Kruševac otvori pristojan fakultet. Pa šta ako postoje dva Klinička centra? Malo je bolesnih, pa zjape prazni? Zar bi trebalo da se vrati srednji vijek i da nema ničega? Ako postoji opet toliko mostova, koji spajaju, zašto pustiti druge da razdvajaju?! Nije sloboda ono što vam neko servira poslije ljutog boja. Sloboda se nosi u duši. Zato otvorite svoje duše, ko teške kapidžike. Omirišite onaj zaboravljeni miris procvalih bajama, toplih kamenih zidova i ledene vode. Pročeprkajte po sebi rođeni moji, ono što ste potisnuli. Poslušajte ritam svog srca. Oslobodite ljubav iz sebe i darujte je nekom. Težite ka boljem sutra!

            SREĆAN TI ROĐENDAN VOLJENI MOJ !

            U čast i slavu 14-om februaru

            Kruševac, 7.2.2011. god.

            *NAPOMENA: Fotografija ispod je umetnuta po Arijaninoj želji; kliknite na istu da bi je vidjeli u većem formatu! Zahvaljujem se za čitanje i u ime drugarice Arijane!

            Ensvid Hadžajlić - MosHer

            *SPECIJALNA NAPOMENA:  Tekst koji ste upravo pročitali prenesen je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na kojem sam ga objavio10. februara 2011. godine!

            Ensvid Hadžajlić - MosHer