Povodom nedavnog verbalnog napada na Šteficu Galić i Amera Bahtijara u Mostaru

            Svima je već sigurno poznato da su u petak, 02. januara 2015. godine, oko 17 sati, verbalno napadnuti mostarski antifašisti Štefica Galić i Amer Bahtijar, glavna urednica i njen kolega urednik portala Tačno.net u mostarskom tržnom centru Mepas. Vijest o ovom napadu je prvi objavio sarajevski portal Klix.ba koji je krajem decembra 2014. godine i sam nelegalno napadnut od strane združenih režimskih policijskih snaga iz oba tzv. entiteta naše Republike Bosne i Hercegovine. Ta vijest na portalu Klix.ba je u sljedećem tekstu:

            U mostarskom tržnom centru Mepas danas su verbalno napadnuti urednici portala Tacno.net.

            Glavna urednica Štefica Galić i urednik Amer Bahtijar napadnuti su oko 17 sati nakon izlaska iz kino sale u kojoj su gledali film sa trogodišnjom djevojčicom, unukom glavne urednice. Njima nepoznati muškarci u 30-im godinama susreli su ih nakon čega su otpočeli sa vrijeđanjem koje je kasnije preraslo u otvorenu prijetnju.

            “Mi smo se vraćali iz kina sa trogodišnjom djevojčicom u trenutku kada su nam trojica mladića dobacili ‘jel’ vam krep’o Tito?’. Nakon toga počeli su sa vrijeđanjem govoreći ‘g**na balijska’ i psujući ‘balijsku majku’. Odmah smo obavijestili policiju koji su se ponašali kao kondukteri jer su mladići nastavili sa vrijeđanjem i prijetnjama u njihovom prisustvu. Naime, oni su rekli da ćemo zbog toga što pišemo završiti kao Slavo Kukić, profesor koji je nedavno pretučen u Mostaru”, rekao je za Klix.ba Amer Bahtijar koji je dodao da je njegova kolegica Galić izuzetno potresena.

            “Prijetnje i napadi su bukvalno svakodnevni, ali mi ćemo nastaviti da radimo kao što smo radili i do sada”, zaključio je Bahtijar.

            Za Klix.ba je iz MUP-a Hercegovačko-neretvanskog kantona potvrđeno da je u Mepasu došlo do incidenta te da su službenici MUP-a izašli na teren gdje su sakupili potrebne informacije. U ovom slučaju niko nije priveden, potvrđeno je za Klix.ba.

            Nezvanično saznajemo da je jedan od napadača Josip Čuljak.

            Nedugo poslije ove vijesti, u večernjim satima istog dana, oglasio se i portal Tačno.net i sljedećim tekstom, koji je napisao Amer Tikveša, je potvrđena vijest koju je ranije objavio portal Klix.ba:

            “Završit ćete kao Slavo Kukić” - bila je to zadnja prijetnja koja je danas u popodnevnim satima u Kala baru u tržnom centru Mepas u Mostaru upućena Štefici Galić i Ameru Bahtijaru, urednici i novinaru portala Tačno.net.  Prije toga ispaljen je cijeli rafal šovinističkih uvreda koje ne zaslužuju ništa drugo nego smrtni prezir ( ‘jel’ vam krep’o Tito?’,  ‘g**na balijska’ i psujući ‘balijsku majku’…). Incident su napravila trojica muškaraca koji vjerovatno neće nikad biti sankcionirani, ako ikad budu i identifikovani.

            Mostar je grad blagonaklon prema šovinistima. Policija, kao i vlast generalno, bili bi sretniji da u tom  gradu nema žrtava torture, makar i po cijenu njihovog ubistva, više nego da nema napadača. Iliti, bili bi sretniji da nema antifašista više nego da nema fašista koji su pouzdano biračko tijelo vladajućih struktura u tom gradu. Biti transparentan u antifašizmu, znači biti u životnoj opasnosti.

            Prije se može desiti da Štefica i Amer završe kao Slavo Kukić, nego što će oni koji su im prijetili biti identifikovani i kažnjeni. Nije ovo, naravno, jedini slučaj šovinizma u akciji koji će ostati nesankcionisan. To nas dovodi do zaključka da šovinsti nisu ništa drugo nego produžena ruka vlasti koja služi discipliniranju nepodobnih na način utjerivanja straha, a ako to ne bude djelotvorno, onda i likvidacije.

            S druge strane, za napadnute to može biti samo kompliment i opravdano se takve može smatrati prijetnjom šovinizmu.

            Međutim, ono što se nameće kao glavno pitanje je koga smatrati odgovornim ako se fizički napad na novinare portala Tačno.net desi? Napadače ili one koji ih štite? Ovo je, naravno, retoričko pitanje. Odgovornost onih koji napadače štite, podrazumijeva borbu protiv njih. Borba protiv vlasti ne može ići po zakonu, zato jer je zakon u rukama vlasti i bit će upotrebljen protiv žrtve.

            Da li vlast zna u šta se upušta nesankcionisanjem šovinizma u svojim sredinama, pitanje je sad. Ako ne zna, krajnje je vrijeme da nauči. Ako zna, krajnje je vrijeme za njeno rušenje, svim sredstvima.

            Sljedećeg dana, u subotu, 03. januara 2015. godine, oglasio se i Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari sa sljedećim saopštenjem za javnost:

            Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari i Linija za pomoć novinarima izražavaju zabrinutost zbog verbalnog napada i vrijeđanja Štefice Galić, glavne urednice i Amera Bahtijara, urednika portala Tačno.net, koji se desio u Mostaru u petak 2. januara. Urednici Galić i Bahtijar su napadnuti nakon izlaska iz kino sale, kada su ih presrela dvojica muškarca u 30-im godinama, počeli ih vrijeđati i prijetiti kako će “zbog pisanja završiti kao profesor Slavo Kukić”, pretučen u Mostaru krajem juna 2014.

            Verbalni napad na Šteficu Galić i Amera Bahtijara predstavlja nedopustiv akt nasilja nad ovo dvoje novinara, koje neprekidno traje od 2012. godine i ciljano se ponavlja sa namjerom zastrašivanja i prestanka rada portala Tačno.net, poznatog po antifašizmu, promoviranju društva tolerancije i visokih demokratskih vrijednosti.

            Ovaj napad je istovremeno i prijetnja ličnoj sigurnosti Štefice Galić i Amera Bahtijara, zbog čega BH novinari zahtjevaju od MUP-a Hercegovačko-neretvanskog kantona njihovu posebnu zaštitu, kao i hitnu istragu i produzimanje pravnih radnji koje će dovesti do kažnjavanja počinitelja.

            Hitna istraga i javno objavljivanje identiteta napadača neophodni su i zbog činjenice da su se u javnosti već pojavile informacije o napadačima. Jedan od njih je, pretpostavlja se, Antonio Vrljić, uposlenik Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), a drugi Josip Čuljak, sudionik demonstracija u Ljubuškom iz 2012. godine, koje su rezultirale prijetnjama smrću i fizičkim napadom na Šteficu Galić, te njenim kasnijim preseljenjem u Mostar.

            Ukoliko se informacije o identitetu napadača pokažu tačnim, bh. policijske strukture i nadležna ministarstva moraće javno odgovoriti zašto se njihovi uposlenici pojavljuju među napadačima na novinare, te kakve su mjere poduzeli da se brutalno nasilje nad urednicom Galić preduprijedi i omogući joj se normalan i siguran život.

            Podsjećamo, advokatski tim Linije za pomoć novinarima trenutno vodi 5 sudskih postupaka u vezi sa klevetničkim sadržajima i širenjem govora mržnje prema Štefici Galić, koji su uslijedili nakon prikazivanja filma “Neđo od Ljubuškog” u ljeto 2012. godine. Također, zbog fizičkog nasilja nad urednicom portala Tačno.net. Sud u Širokom Brijegu je 2014. godine pravomoćno kaznio Veru Dedić iz Ljubuškog sa 3 mjeseca zatvora uvjetno i 600 KM novčane kazne.

            BH novinari i Linija za pomoć novinarima će, ukoliko domaće policijske snage ne otkriju vinovnike posljednjeg napada na urednike portala Tačno.net i ne provedu ostale zakonske mjere njihove zaštite, zahtijevati smjenu čelnih ljudi policije HNK, te zatražiti posebnu zaštitu Štefice Galić i Amera Bahtijara od strane međunarodnih organizacija nadležnih za zaštitu slobode izražavanja i sigurnost novinara.

            Kasnije, u toku istog dana, u subotu 03. januara 2015. godine, oglasio se ponovo portal Klix.ba sa sljedećim tekstom:

            Urednici portala Tačno.net Štefica Galić i Amer Bahtijar koji su verbalno napadnuti jučer u mostarskom Mepasu još uvijek nemaju zvaničnih informacija o tome ko su tri osobe koje su ih napale.

            Bahtijar kaže da su sve informacije koje su dobili o napadačima nezvanične i od građana.

            “Ništa još uvijek nema od policije konkretno kada je u pitanju istraga o napadačima. Zvao sam nekih pet puta da pitam. Sinoć kad smo razgovarali s policijom i jasno pitali hoćemo li proći kao Slavo Kukić, rečeno nam je ‘kako vam bude suđeno’. Također, sinoć kada sam bio u Policijskoj upravi jedan od komandira mi je rekao da u CIPS-ovoj bazi nema ovih imena ljudi koji su nas napali, da bi nakon što sam im rekao da ćemo ih tužiti, došao drugi policijski službenik i kazao da ta imena postoje u CIPS-u”, kaže Bahtijar.

            Nezvanično, policija je izuzela snimak sa sigurnosnih kamera u Mepasu, kako bi vidjeli ko je napao Galić i Bahtijara.

            Prema riječima urednika Tačno.net, tri osobe su im prišle i zaprijetile im da će “završiti kao Slavo Kukić”, odnosno da će biti pretučeni, kao što je to bio i profesor Kukić ljetos. Prema nezvaničnim informacijama, dvojica napadača su Josip Čuljak i Antonio Vrljić, a za trećeg nije poznato ko je.

            Budući da je urednicima Tačno.net prvobitno rečeno da je Vrljić uposlenik SIPA-e, oni su poslali i dopis toj agenciji u vezi s cijelim slučajem, ali još nisu dobili odgovor. Međutim, u međuvremenu se pojavila informacija da je Vrljić zapravo zaposlenik Agencije za školovanje i stručno usavršavanje kadrova pri Ministarstvu sigurnosti BiH.

            Poslije svega ovoga, napokon, u večernjim satima u subotu 03. januara 2015. godine, zvanično se oglasila i SIPA saopštenjem za javnost, a portal Klix.ba je prenio to saopštenje kroz sljedeći tekst:

            Nakon prvobitnih informacija da je Antonio Vrljić, koji je prema riječima urednika portala Tačno.net, jedan od napadača na njih jučer u mostarskom Mepasu, zaposlenik Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), oglasila se i ova institucija.

            Oni u saopštenju za javnost navode kako Vrljić nije njihov zaposlenik.

            “U vezi sa napadom na glavnu urednicu portala Tačno.net Šteficu Galić i urednika Amera Bahtijara, koji se desio u petak u Mostaru i reakcijom udruženja BH novinara, te pojedinih objava da je jedan od napadača izvjesni Antonio Vrljić, uposlenik SIPA-e, radi objektivnog i istinitog informiranja javnosti obavještavamo vas da osoba Antonio Vrljić nije zaposlena u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA)”, navodi se u saopštenju.

            Državna agencija za istrage i zaštitu najoštrije osuđuje napade na novinare i svako gušenje slobode izvještavanja i slobode medija u Bosni i Hercegovini, dodaju u SIPA-i.

            Bahtijar je ranije danas za Klix.ba kazao kako je došao do saznanja da Vrljić ipak nije zaposlenik SIPA-e, već Agencije za školovanje i stručno usavršavanje kadrova pri Ministarstvu sigurnosti BiH.

            U kasnim večernjim satima u subotu 03. januara 2015. godine, portal Tačno.net je objavio zanimljivu analizu i komentar, koji je napisala Amila Kahrović-Posavljak, inače kolumnistica istog portala, u sljedećem tekstu:

            Napad na Šteficu i Amera: Ko to tamo zijeva?

            U Mostaru su, opet, napadnuti Štefica Galić i Amer Bahtijar. Napadnuti su zbog onoga što rade. A ono što oni rade se svodi na jednu riječ koja je u poslijeratnom bh. društvu izgubila na vrijednosti: antifašizam. A taj je antifašizam potrebniji nego ikada. I dok se mladograđanski intelektualci, tobožnji antinacionalisti, naprđuju kako im je ta riječ postala dosadna (O tempora, o mores!), dotle ljudi s fašističkim pedigreom haraju bh. društvom.

            Društvo koje napada ljude zbog njihovog antifašizma se ne može nazvati drugačije nego li fašističkim ili barem fašistofilnim. Nakon februarskih protesta i agonije kroz koju prolaze radnici Aide ili kroz koju su prošle kolege s portala Klix.ba, jer su objavili autentičnu snimku o kriminalu jedne premijerke, valjda više nema dvojbe da živimo u društvu čiji je fašizam umotan u celofan tobožnje demokratije koja se svela na puko zaokruživanje imena i opcija na glasačkim listićima.

            No, postoje dva momenta u ovom napadu koji svjedoče o tome koliko je fašizam u BiH ukotvljen u strukture. Prvi je činjenica da su napadači Štefici i Ameru psovali majku balijsku i spominjali Tita. Da se podsjetimo, Tito je postao opće mjesto svih profašističkih ispada. Tako će bošnjački nacionalisti svakome ko nije njihov istomišljenik pripisati titoizam i još uz to prilijepiti četništvo ili ustaštvo. Hrvatski će nacionalisti tome titoizmu dodati četništvo ili islamski terorizam, a srpski nacionalisti ustaštvo i, recimo, vehabizam. Suludo. Princip je, dakle, isti a sve ostalo su nijanse. Spojimo nespojivo.

            U tom se tonu nakon napada na Šteficu oglasio i jedan opskurni ljubuški portal čije ime nije ni vrijedno spominjanja. Taj je portal, naime, kumovao događajima iz 2012. godine kada je Štefica pretučena. U svom “izvještaju” o posljednjem napadu, ovaj je portal naveo da to nije prvi put da se Štefica nađe u nekom incidentu. Tako je, piše ovaj dubokoumni portal, i 2012. bila sudionicom incidenta kada je u Ljubuški dovela “unuku najvećeg ratnog zločinca” Josipa Broza Tita. I upravo se ova rečenica može smatrati paradigmom koja zorno opisuje stanje svijesti kod napadača na Šteficu i Amera i njihovih policijsko-pravosudnih zaštitnika. Njihovom logikom, Tito je bio zločinac i Štefica je isprovocirala sirote građane Ljubuškoga dovođenjem unuke takvog zločinca u njihov lijepi i (etnički) čisti gradić koji u slobodno vrijeme slavi zločince iz NDH ili presuđene ratne zločince savremene tuđmanovske povijesti. Zbog toga što je dovela Titovu unuku u taj idilični gradić, Štefica je dobila degenek. Pravosuđe i policija su na najsuptilnije načine taj zločin nad Šteficom Galić i njenom porodicom minimizirali i amortizirali. Štefica je, umjesto da nauči lekciju, nastavila biti antifašistkinja. Pa su se onda našla tri momka da joj u demokratskom SDA-HDZ, dva-grada-pod-jednim-krovom, Mostaru, pred trogodišnjom unučicom objasne kako je ona jedna balinkura koja voli Tita i kako će završiti kao Slavo Kukić.

            A onda se u cijelu priču umješala policija koju su Štefica i Amer pozvali. Kako je policija kod nas ozbiljna u svom poslu svjedoči i činjenica da su razuzdani ljubitelji lika i djela Ante Pavelića nastavili vrijeđati Šteficu i Amera pred policijom, i to još sočnije. A onda je potpisnica ovih redova nazvala policiju da vidi dokle se došlo s prijavom. Policajac koji se javio na lokal 108 se doslovno cerekao u slušalicu govoreći kako se ne radi o napadu. Na moje insistiranje da to jeste bio napad jer je, zaboga, i verbalni napad - napad i to pogotovo ako sadrži fizičke prijetnje (Slavo Kukić je, sjetimo se, pretučen), policajac je odgovorio “Tebi je napad što im je neko Titu ‘sovo”. I ponovo se počeo smijati. Ja sam ga upozorila da je on policijski službenik i da sam ga kao novinar nazvala da saznam informaciju, a onda je gospodin režimski policajac nastavio povišenim tonom: “Kakav napad, ko ti je rekao da je napad, jesil ti bila tamo pa da znaš šta je”. Nakon što sam ga upozorila da me neće isljeđivati kad sam nazvala da saznam informaciju na koju, kao novinar imam pravo, naš razgovor je završio. Pred kraj razgovora policijski je službenik zijevao na telefon dajući mi do znanja da ima važnijih preokupacija od tamo neke Štefice kojoj su prijetili ugledni udarnici HNK. Pozovi 108 radi prebivstva. Doduše, o policiji u HNK dovoljno svjedoči i činjenica da su Muharema Hindića pretukli zbog protesta a sa mladim ustašoidima, koji ljudima po šoping centrima prijete batinama, ugodno proćaskali i tobože sačinili službenu zabilješku. Na tome je sve stalo, napadači su sjeli u auto i najnormalnije se odvezli a policajci su nastavili da se - podsmjehuju. Sve ovo zvuči još luđe kada se u obzir uzme činjenica da bh. policijske institucije troše ogroman novac na takozvane treninge i prevencije. Policija štiti kriminogeni poredak umjesto građane.

            No, ova crtica iz naše mladosti i nije prijeko potrebna da se sagleda stanje HNK policije. Jedan od napadača, je već bio sudionik napada na Šteficu Galić iz 2012. Ni tri godine nakon toga, on najnormalnije šetka i prijeti ženi čijem je prebijanju kumovao. I nikom ništa.

            A zamislite da je situacija bila drugačija. Da su, naprimjer, Štefica Galić ili Amer Bahtijar počeli verbalno vrijeđati nekog ljubitelja lika i djela Ante Pavelića? Vjerovatno bi bili ekspresno uhapšeni jer su ugrozili jedan od tri konstitutivna fašizma, pardon, naroda u BiH. I to je slika duplih aršina bh. stvarnosti. Dok Muharem Hindić dobija batine jer traži socijalnu pravdu, dotle policija ugodno ćaska s mladim ustašama koji prijete novinarima da će ih pretući. Doduše, to ne treba ni da čudi kada policijom vedre i oblače vladajuće stranke i političke oligarhije. Treba li bolji dokaz od činjenice da je jedan od napadača, Antonio Vrljić, uposlenik Ministarstva sigurnosti BiH i to Agencije za školovanje i stručno usavršavanje kadrova u Mostaru. I do te informacije se jedva došlo, jer policija ne izdaje saopštenja, pa su napadnuti prvo dobili informaciju da je Vrljić uposlenik SIPA-e, a što je Državna agencija za istrage i zaštitu demantirala. “U vezi sa napadom na glavnu urednicu portala Tačno.net Šteficu Galić i urednika Amera Bahtijara, koji se desio u petak (2.1.2015. godine) u Mostaru i reakcijom udruženja BH novinara, te pojedinih objava da je jedan od napadača izvjesni Antonio Vrljić, uposlenik SIPA-e, radi objektivnog i istinitog informiranja javnosti obavještavamo Vas da osoba Antonio Vrljić nije zaposlena u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA). Državna agencija za istrage i zaštitu najoštrije osuđuje napade na novinare i svako gušenje slobode izvještavanja i slobode medija u Bosni i Hercegovini”, stoji u saopštenju  iz  Državne agencije za istragu i zaštitu.

            I nije to ništa neuobičajno. Najveća bijeda bh. stvarnosti je u tome što su, cinizam je uvijek na djelu uz fašizam, policijski službenici u pravu. Jer, ono što su Štefici i Ameru napravila trojica šovinista i nije incident. To je pravilo. A ono što Štefica i Amer rade je, u bh. društvu, incident. Hellcome to bh. democracy.

            I, upravo kada sam se spremao da napišem ovdje i svoj vlastiti komentar osude ovog sramnog ustaško-fašističkog napada, kao i komentar bezrezervne podrške našoj heroini Štefici Galić, njenom kolegi Ameru Bahtijaru i svim novinarima antifašistima kako u Mostaru, tako i u cijeloj našoj Bosni i Hercegovini, kao i širom svijeta, portal Tačno.net (u ponedjeljak, 05. januara 2015. godine) objavljiva tekst našeg Dragana Markovine, koji na svoj poseban način, kao i uvijek, bez dlake na jeziku daje svoju nepogrešivu analizu svega što se dogodilo, kao i cjelokupnog stanja u Mostaru i BiH uopšte, pa mi sada ne preostaje ništa drugo nego da prenesem taj njegov tekst u cjelosti i da potpišem svaku riječ:

            Dragan Markovina: Koliko fašizma?

            Nakon što su drugog siječnja u samom središtu Mostara novinari i urednici portala tacno.net, u prisustvu trogodišnjeg djeteta bili izloženi brutalnom verbalnom nasilju, koje je sadržavalo ozbiljne prijetnje, a odmah potom i ciničnom podsmijehu policijskih službenika, konačno je sazrio trenutak da se činjenično stanje stvari u tom gradu nazove svojim imenom.

            Što nas nužno vraća na pitanje kako prepoznati fašista? Psihologija tih ljudi u suštini je kukavička, s dubokom nesigurnošću u sebe i dubokim podsvjesnim uvjerenjem kako nisu ništa napravili od svojih života te samim tim kao pojedinci ništa ne znače. Zato im treba kolektiv, unutar kojeg će složno ispoljavati svoje atavističke strahove, suštinsku neobrazovanost te naravno nespremnost na bilo kakav dijalog. Džoni Štulić ih je možda i najbolje opisao u pjesmi ‘Krivo srastanje’ sa istoimenog albuma, kroz stihove: “Mnogo ih je i strašno galame. Obično razbiju sva ogledala na koja naiđu, da ne ostane ni pomen na ljepotu”. Ovdje smo na toj razini svjedočili tipičnom slučaju tog tipa. Štefica i Amer su njima iz posve razumljivih razloga predstavljali ogledalo iz kojeg isijava ljepota, što njihovi binarni umovi jednostavno ne mogu podnijeti u svojoj blizini. Ljepota ih, naime podsjeća na vlastite limite. Takvi ljudi obično nastupaju u grupama, redovito prema evidentno slabijim, onima koji im ne mogu uzvratiti. I što su napadnuti nemoćniji, fašisti se osjećaju većima u vlastitim očima. Ono što s druge strane ostaje neizrečeno je njihovo ponašanje kad se suoče s odlučnim otporom. Jednom tako umjesto da se ostanu borit za svoje ideale krenu bezglavo bježati prema Austriji, s namjerom da se predaju Britancima, a drugi put nakon što sebi dopuste da sruše Stari most, nisu u stanju preći Bulevar, mimo izgladnjelih i slabo naoružanih ljudi, koji za razliku od njih imaju karakter i čast. Da, shvatili smo, ti ljudi su karakterne pičke. I čitav problem koji ih sad muči je činjenica koju ne žele sebi priznati, ali su je duboko svjesni, da je hrvatski fašizam izgubio rat u Mostaru. On je naprosto poražen, bez obzira na Kosače, na Dane Matice Hrvatske, na Političke akademije HDZ-a, na rušenje Hotela ‘Mostar’ i sve te Mepass mallove. Ta ideja zaustavljena je na Bulevaru, nije uspjela osvojiti dušu ovog grada i dotičnim kromanjoncima ne preostaje ništa drugo, doli da svoj bijes istresaju na svima onima koji ih svojim postojanjem podsjećaju na činjenicu kako je duh tog grada izmrcvaren, ali živ i kako ima tko sačuvati sjećanje. Nije lako živjeti s tim osjećajem da nemaš hrabrosti otići u drugi dio grada, istovremeno gledajući slobodne ljude koji šetaju gdje god ih put nanese i dopuštaju sebi da ih vlastite misli zaokupe pa iznenada završe tamo gdje uopće nisu namjeravali.

            Time smo iscrpili prvu razinu ovog problema, posvetivši se uličnim falangama. No ovdje nas zapravo brine druga razina ovog događaja, a to je reakcija policijskih službenika koji su novinarima na pitanje tko će biti odgovoran dožive li sudbinu Slave Kukića, uz osmijeh rekli: ‘Ako vam je to sudbina, onda ćete doživjeti’. Nema potrebe naglašavati poznato, a to je činjenica da u svim fašističkim režimima ulična desnica odrađuje prljave poslove za vlasti, znajući kako neće biti kažnjena. No to onda vuče sa sobom dvije stvari. Jedna je otvorena poruka policije kako živimo na divljem zapadu i kako je jedini način da se čovjek obrani od fašista, taj da se naoruža, pa da gradske vlasti uskoro počnu prebrojavati mrtve na ulicama. Druga je pak poruka kako je taj tzv. proeuropski HDZ konačno skinuo masku i pokazao svoje staro, poznato lice. Politika naime usmjerava društvene procese i građani jako dobro znaju, i bez da im se to doslovno napiše, što je dopušteno, a što nije. I da li će za neke stvari snosit sankcije ili neće. Bitno je tu lekciju naučiti zbog daljnjih medijskih istupa čelnika te partije. Jednako kao što je bitno još jednom naglasiti da takvo ponašanje ne treba čuditi u gradu na čijim se ulicama ponosno nalaze imena ustaških ministara.

            Sve nas to dovodi do trećeg bitnog elementa ove priče, a riječ je o naglašenom katolicizmu tamošnjeg miljea i duhovnom djelovanju same crkve u Mostaru. To je, naime institucija koja ima neupitni autoritet, pa čak i ideološki monopol nad društvenim procesima, a u konačnici proizvodi ljude koji ne nalaze nikakav problem u činjenici da ljude u sred grada nazivaju balijama. Duhovna bijeda tog naroda je čak gora od intelektualne, jer moraš biti posebna vrsta amoralnog, bešćutnog gada da takvo što ikad izrekneš, a posebno nakon iskustava posljednjeg rata.

            Posve je očito da ljudi koji vode taj grad nikad nisu čitali Aleksu Šantića, s obzirom da su mu i ulicu uzeli, kad već nisu mogli stihove, no nikad nije kasno da pročitaju jednu njegovu pjesmu iz 1907. godine.

           

            Mi znamo sudbu

            Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
            No strah nam neće zalediti grudi!
            Volovi jaram trpe, a ne ljudi-
            Bog je slobodu dao za čovjeka.

           

            Snaga je naša planinska rijeka,
            Nju neće nikad ustaviti niko!
            Narod je ovi umirati sviko-
            U svojoj smrti da nađe lijeka.

           

            Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
            I silni, kao planinska rijeka,
            Svi ćemo proći preko oštra kama!

           

            Sve tako dalje, tamo do Golgote,
            I kad nam muške uzmete živote,
            Grobovi naši boriće se s vama!

            Za kraj ovog teksta, koji sam, evo, napravio da sada izgleda kao i hronologija ovog najnovijeg napada fašista u Mostaru, treba napomenuti da je danas, u utorak, 06. januara 2015. godine, konačno objavljen identitet i trećeg ustaško-fašistoidnog napadača u Mepasu, u petak, 02. januara 2015. godine. Pored već poznatih identiteta Josipa Čuljka i Antonija Vrljića, danas je i zvanično potvrđeno da je treći napadač Marin Kordić.

            Ostaje sada da se vidi kada će i kako će, i hoće li uopšte, bh. pravosuđe odraditi svoj posao i po zakonskim propisima kazniti ove ustaške fašiste iz jadne i žalosne mostarske svakodnevnice, a s njima i određene policijske službenike HNK-a (od komesara policije HNK-a Ilije Lasića, pa niže sve odgovorne), koji uporno pokušavaju umanjiti i zataškati stvarnu veličinu i značaj ovog napada?!

            *NAPOMENA: Za tekst koji ste upravo pročitali izvor informacija je korišten sa portala Tačno.net i Klix.ba

Ensvid Hadžajlić - MosHer

            *SPECIJALNA NAPOMENA:  Tekst koji ste upravo pročitali prenesen je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na kojem sam ga objavio 07. januara 2015. godine!

            Ensvid Hadžajlić - MosHer