E moj tata....... By Monija Rebac Radović

 *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je Monija Rebac Radović, 25. aprila 2012. godine. Moje posebno izvinjenje Moniji što nisam bio u mogućnosti da ovaj njen tekst prenesem ranije ovdje!  (Ensvid Hadžajlić – MosHer)

Prije 100 i kusur godina je postojalo čovječanstvo u jednoj provinciji zvanoj Mostar. Danas ne postoji ni pusta sjenka od toga, no svi slijepo vjerujemo u to. Osoba koja je slaba ne zna za oproštaj jer je to atribut jakih, tako reče Gandhi koristeći to u praksi a ne samo teoriji. Sada nam je preostalo da živimo sa većinom, to jeste slabim i ignorantnim stadom. Šugav vakat i to ti je. Previše sam mala i naivna bila kad sam se igrala po provincijskim avlijama i kad sam krala zelene divlje šljive, jer to je tada bila jedina poslastica koja se mogla ukrasti. Sjećam se sa kakvim ushićenjem bi trčala u konoparama sa kvrgavim džepovima iz kojih sam sijala svoj plijen. Sjećam se onoga iskrenog osmjeha i blistavih očiju. Tobože kao da gledam sebe sa onoga svijeta. Sjećam se toga osjećaja. Ali zašto sam to imala je upravo ono što je mistično?! Šta sam u sebi nosila što je bilo toliko moćno pa je iz mene izviralo kao vrelo? Čistina ljubavi i nepoznavanje mogućnosti da smo drugačiji.

Dugo sam živjela u toj iluziji i dugo sam disala duh Šantića i onih poput njega. To je bio način života, to je bio stav.

Stav mojih divnih roditelja koji i dan danas baš tako žive, koji su me naučili da i ja uzmem taj isti manje ishodani put u životu.

Danas u hladu ruža, kad na terasi u maloj avliji sjedim sa svojim ocem i slušam ga kako priča u živim bojama, gledam mu u oči i gubim se u njima. Postale su malo sivo-plave i ostale su podjednako mudre. Vidim svu dobrotu jedne neiskvarene divne duše. Čovjek pun ljubavi, znanja i prepoznavanja. U borama koje su sada isplele vijenac oko tih mutnih jezera još osjetim milost. Čovječanstvo dragi moji, čovječanstvo.

Njeogve riječi počnu samo da lebde oko mene i miluju me kao ljetni topli povjetarac dok se kupam u milosti. Suza mi krene tako često, ili od sreće ili od čežnje ili od nečeg sasvim drugog. Stvarno ne znam.

E, moj tata mogu samo da zamislim o čemu ti dumaš kad sjediš sam u svojoj tišini i samoći kad povremeno izustiš “Ehh, jahh” klimajući glavnom lijevo-desno. Mogu samo da predpostavim kako je tebi koji si iznimka i ovdje i u BioMostaru. Shvatam što tamo tvoja noga više ne može da kroči. Iza svakoga ćoška vreba neki starac sa crnom kapicom naherenom na glavi i u mantilu bež boje. Sitnih koraka i ruka presavijenih preko leđa. Govoriš mu: “Poštovanje gospodine, hoću pozdravit ću oca Hajrudina i majku Fatimu. Doviđenja i prijatno Gospodine bezimeni!”

Nosiš lubenicu pod pazuhom dok ti je košulja ovlaš prebačena preko druge ruke. Zvizdan je zarezao i topi asfalt pod nogama. Jedva čekaš kući da dođeš da te ja dočekam vrišteći sa balkona tata, tata i trčeći u tvoj topli mio zagrljaj. I dan danas me vidiš kao malu curicu prepunu modrica, rana i fleka od ko zna čega. Znam to jer i dan danas me pomiluješ po kosi nekoliko puta vadeći mali češalj iz desnog džepa košulje da me počešljaš, govoreći: “Zeko tajin dragi”.

Svaka ti je riječ na svom mjestu. Svaka emocija prepuna strasti i iskrenosti. Svaka suza zarobljena u tim sivo-plavim jezerima okružena borama vremena.

E moj tata, samo se nadam iskreno da ću uvijek pratiti tvoj korak vjerno kao i do sada. Tvoja je generacija sijala Jorgovane, Mušketine, Duhanice i Fasliđane pa je Mostar mirisao na Ljubav, a moja genracija, i ove poslije mene siju mržnju i nehumanost pa Mostar zuadara na gnjev i propast. Drago mi je da sam stranac u toj provinciji te sa mnogo časti nosim tu teško zadobijenu oznaku. Halal vam bio taj Mostar, meni je moj i ćaletov mnogo ljepši.

            *SPECIJALNA NAPOMENA:  Tekst koji ste upravo pročitali prenesen je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na kojem sam ga objavio 24. oktobra 2012. godine!

            Ensvid Hadžajlić - MosHer