ZA VELEŽ SE NE NAVIJA, ZA VELEŽ SE ŽIVI

            Siguran sam da je mnogima već poznato da se prije petnaestak dana Klub navijača Veleža “Red Army” Mostar oglasio sljedećim saopšetenjem za javnost:

            Ovim putem želimo upoznati javnost da je u subotu, 29. 01. 2011. godine, Udruženje građana Klub navijača Veleža “Red Army” Mostar, održao godišnju skupštinu, na kojoj je usvojeno nekoliko odluka.

            Kao najveći organ KN “Red Army” Mostar, Skupština je jednoglasno odlučila prekinuti bojkot utakmica FK Velež, koji je trajao punih 9 mjeseci, tačnije od maja prošle godine. U nastavku sezone Red Army će ponovo biti na svakoj utakmici svog kluba i bodriti Velež do opstanka u ligi ove godine.

            Uz to, KN “Red Army” Mostar u potpunosti podržava novoizabrani Upravni odbor  FK Velež, sa kojim ćemo sarađivati, kako bi naš voljeni klub zajedničkim snagama podigli na nivo na kojem FK Velež treba i mora da bude. Punu podršku pružamo i stručnom štabu Veleža na čelu sa aktuelnim šefom, Miloradom Mitrovićem.

            Želimo poručiti da, iako uskoro počinje nastavak nogometnog prvenstva, nećemo zapostaviti ni RK Velež. I dalje ćemo bodriti rukometaše Rođenih, te ovom prilikom pozivamo sve naše članove i sugrađane da u što većem broju budemo prisutni na predstojećem februarskom rukometnom turniru “Mostar 2011”. Nećemo dozvoliti da u zaborav padne datum kada je naš grad oslobođen od fašističkog okupatora.

            Ovo je godina u kojoj “Red Army” proslavlja svoj 30. rođendan, te u tom duhu još jednom poručujemo: “Prestati nećemo nikada!”

            - Red Army

            Sada, ono što je najvažnije, trebamo svim raspoloživim snagama i sredstvima, usmjeriti svu energiju na to da Velež izbori i osigura opstanak u Premijer ligi BiH ovog proljeća. Znam da možemo, znam da hoćemo, jer ni najmanje ne sumnjam u našu snagu i mogućnosti koje smo pokazali i dokazali bezbroj puta do sada. Tim povodom, mislim (uvjeren sam da ćete se složiti sa ovim mojim mišljenjem sigurno) da nije zgoreg pročitati sljedeći tekst koji sam, inače, napisao 6. maja 2009. godine kada je naš Velež bio u sličnoj situaciji u kojoj se sada trenutno nalazi, a kao što svi znamo, i tada je ostao i opstao:

DRAGOM VELEŽU, PRVOJ I VJEČNOJ LJUBAVI

“Rođeni” moj, pišem Ti ovo pismo da Ti izrazim svoju podršku, da Ti kažem da nas ima mnogo širom svijeta koji smo uz Tebe u ovim teškim trenucima…  Da Ti kažem kako vjerujemo svim srcem da ćeš i ovoga puta, kao bezbroj puta do sada, izdržati, da nećeš pokleknuti, da ćeš opstati nošen na krilima ljubavi naših srca koja uvijek kucaju za Tebe…  Znamo da možeš…  Znamo da hoćeš…

Pišem Ti ovo pismo podrške, iako Ti sve ovo već znaš, od davnina…  od samog trenutka kada si se rodio, tog prelijepog junskog dana 1922. godine, jer su Te sa neopisivom ljubavlju stvorili i iznjedrili naši dragi pretci i preko generacija i generacija Te sa najvećom pažnjom čuvali i štitili, da bi Te sačuvali i predali nama da Te, isto tako, sačuvamo i predamo budućim generacijama. Rekoh već da Ti sve ovo već znaš, a kako i ne bi znao, kada sa NAMA, od samog svog rođenja, dijeliš istu istorijsku, političku, nacionalnu i sportsku sudbinu…  Kao i MI, bio si nepravedno napadan, protjerivan, zatvaran, ubijan…  Ali, kao i MI, uvijek si se ponosno borio i opstajao, i uvijek ostajao veličanstveniji i jači…

Da je sve to tako, potvrđuje i ova priča koju nekada ispriča moj dragi prijatelj i sugrađanin, a prije svega ČOVJEK, Mišo Marić (fotos koji spominje je uslikan prije utakmice sa banjalučkim “Borcem” 1939. godine):

>> “Trebalo je imati hrabrosti pa pristupiti ‘Veležu’. Ja sam obukao dres 1935. Bio sam gimnazijalac. Dvaput sam dobijao jedinicu iz vladanja zbog tog dresa” - sjećao se tihi Mostarac, a marljivi fudbalski poslenik, Leo Hrvić…  Leo je jedan od momaka na fotosu uz ovaj tekst. Ne znam koji. Na ovom fotosu su Sule Gušanac, Bora Čečez, Muhamed Hadžiomerović, Vojo Ivanišević, Šerif Husrefović, Enver Čemalović, Savo Milović, Meha Trbonja…  Davno, sjetno nagnut nad fotos, diktirao mi Heroj imena živih i mrtvih. Fotos je, pred susret s ‘Borcem’, 1939. Sjećao se:

“ ‘Borac’ je bio što i ‘Velež’. Radnici, đaci, sirotinja. Skojevci. Prava raja. Mi smo jedni drugim išli radosni ko ovaj moj Mili što se sprema na ekskurziju. Na terenu smo ratovali. Prije i poslije utakmice se družili. Na posljednjoj utakmici pred rat, uvali mi Niko Jurinčić đon. Skrešem mu majku fašističku. ‘Đe ćeš, bolan Meha, meni mater fašističku’, žali se. ‘Jebi ga, Niko, omaklo se. Šta god me zaboli, fašizam je.’ ”

Te ’39. kad je nastao ovaj fotos, “Velež” je zabranjen, a fašizam krenuo u Drugi svjetski rat. Godinu i po kasnije rat je dopro i do Banje Luke i do Mostara. Momci s ovog fotosa su otišli u partizane. Pod istom zvijezdom nastavili jurišati po lijevim i desnim krilima, probijati se kroz centar, padati u odbrambenim prostorima rodnog zemljopisa.

77 “Veležovaca” je poginulo. 7 proglašeno Narodnim herojima. Ukupno: 7 zauvijek prvih timova sa 7 kapitena.

Ubilježeni su na bijelom spomeniku, pred klupskim prostorijama, pod Bijelim brijegom. Ne znam jesu li mrtvi još tamo. Živi nisu. U sramno proljeće ’93. oružani suci su im pokazali crveni karton. Oni su izbjeglice u sopstvenom gradu, s drugu stranu vode. Oni su beskućnici. Pod Brijegom im je okupiran stadion. Pod Veležom im je s amblema zguljena petokraka. Jedni su im opljačkali sadašnjost, drugi prošlost. Ono što nisu uspjeli batinaši Kraljevine, gostujući i domaći fašisti u Drugom svjetskom, uspjeli su demokratski izabrani nacionalni predstavnici u novom, domaćem ratu…

“Velež” je, u svemu, imao i trun sreće. Osvješćen, uvažen rodoljub je predlagao novo ime: “Đerzelez”. Kao prikladnije. Nije prošlo. Klub je sačuvao ime, grad obraz…

Sad su se “Veležu” vratili njegovi najrođeniji.  …

Raja s tribina, ustvari, nikad nije ni otišla. Samo su tribine izmještene, proširene. Od USA i Canade, do Australije. Od vrha Skandinavije do rta Dobre Nade.

Odakle, sve snažnije, dopire jeka davnog navijanja: “Cr - ve - ni, cr - ve - ni, Ve - lež - ži - vi - u - me - ni…”

Skandira raja iz Mostara, koju ista ljubav spaja…<<

“Najrođeniji”, kao što već i sam znaš, ova Mišina priča je samo jedan, od mnogih dokaza da, Ti i MI s Tobom, kroz istoriju dijelimo istu sudbinu o kojoj sam Ti već pisao. A, isto, znaš već da nisi slučajno baš crvene boje, boje koja peče dušmanske oči…  ne slučajno boje krvi koja život znači…  krvi koja se za Tebe i prolijevala (i opet će, i uvijek će, kada i ako trebadne), kako na fudbalskim terenima i tribinama, tako i izvan njih…  Znam da se s ponosom sjećaš NAŠEG dragog Mehmeda Ćumurije (1910. – 1945.), kojeg fašisti u Drugom svjetskom ratu uhvatiše, mučiše i ubiše, a on im, ipak, ne otkri gdje je sakrio svu Tvoju originalnu dokumentaciju i papirologiju, pa im tako ne dozvoli da Te ubiju, da Ti “zatru sjeme”…

O nježnosti NAŠE ljubavi prema Tebi svjedoči i izjava Senada Hadžifejzovića na jednom Centralnom Dnevniku Hayat televizije, koji reče: “Niko na svijetu, provjerite, nema tako lijepo, pitomo, ljudsko tepanje za svoj klub. U masi navijačkih, divljih, ratobornih, životinjskih naziva, između Tigrova, Lavova, Svinja, Pijetlova, Zmajeva, Grobara izdvaja se to pitomo ROĐENI.”

O snazi i vječnosti NAŠE ljubavi prema Tebi da Ti i ne spominjem, jer ionako već sve znaš…  Znaš da ćeš i ovaj put, kao i bezbroj puta do sada, snagom te ljubavi ponosno opstati, bez trunke sumnje…  Znaš, kao i MI SVI, da je ta ljubav vječno najčistija ljubav koja može da postoji, jer znaš da se ta ljubav ne stiče i ne dobija vremenom, nego se rađa sa NAMA, samim NAŠIM rođenjem i živi u NAMA cijele NAŠE živote, ali ne umire sa NAMA, pošto se NAŠIM genima i krvlju prenosi u NAŠE BUDUĆE GENERACIJE, NAŠE POTOMSTVO…  Znaš da je NAŠA LJUBAV PREMA TEBI, A I TI S NJOM, NEUNIŠTIVA I VJEČNA…  Znaš da ćeš tako postojati do zadnjeg otkucaja NAŠIH srca i do zadnjeg otkucaja srca NAŠEG POTOMSTVA…

Znaš da ćeš radi toga i ovog puta, kao i bezbroj puta do sada, ponosno ostati i opstati…

MOSTAR U SRCU, VELEŽ DO GROBA

            I, za kraj, želim još da podijelim sa Vama stihove pjesme CRVENI DRES SA PETOKRAKOM koju je, moj drug i naš dragi Mostarac i Veležovac, Teodor Radović - Tozza napisao srcem i dušom mostarskom, veležovskom, CRVENOM:

            Crveni dres sa petokrakom

            i mog je tate tata za njega navijao...

            otkad sam se rodio, ja samo za te znam

            i gledam stare fotke, na njima crveni šal

            to mi je tata stavio davno, još kad sam se rodio

            čim sam progovorio, pjesmu sam pjevao:

            pjev’o sam: crveni dres sa petokrakom...

            prolazile godine su, jedna za drugom

            za ruku me na svaku tekmu stari vodio

            to je moja prva ljubav, nezaborav moj

            crvena je boja krvi, crven Velež moj

            pjev’o sam: crveni dres sa petokrakom...

            al’ godine su došle teške, nisam vjerov’o

            šta se izdešavalo sa mojim Veležom

            gazili su njega redom, htjeli da ga unište

            al’ crvena se boja umiriti ne može

            pa pjevamo: crveni dres sa petokrakom...

            nekad bilo sad se priča, nekad slavan bio si

            a sad si izbjeglica, tu na nekoj poljani

            ma sve i da od tebe dignu ruke svi, baš svi

            uvijek širom svijeta s ponosom ću pjevati

            pjevaću: crveni dres sa petokrakom...

            još se sjećam Tuce, Vuke, Toze i Tarambe

            za Duška, Kulju, Maru znam kroz priče moga tate

            on se sjeća, Blaža, Vahe, al’ ne Mujić Muhameda

            ali o Mujiću je njemu prič’o moj deda

            pjev’o mu: crveni dres sa petokrakom...

            pa oženio se, rekoh ženi: ako bude sin

            odmah kupićemo njemu dres naš crveni

            ali ako bude kćerka, dušo ništa ne brini

            šal joj stavi, na tribine ćemo je odmah odvesti

            pjevaće: crveni dres sa petokrakom...

            i jednog dana kad na drugi svijet pođem ja

            znam, poslednji pozdrav daće mi familija

            nek’ mi žena dres obuče, prije nego legnem tad

            i pokopajte me sa pjesmom na usnama

            pjevajte: crveni dres sa petokrakom

            i mog je tate tata za njega navijao

            i kad nosiš crveni dres najdraži

            znaj da zvaćemo te uvijek “ponos mostarski”

Da biste pogledali i poslušali ovu pjesmu u Tozzinoj originalnoj izvedbi, kliknite na video snimak ispod: 

ZA VELEŽ SE NE NAVIJA, ZA VELEŽ SE ŽIVI...

            *SPECIJALNA NAPOMENA:  Tekst koji ste upravo pročitali prenesen je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na kojem sam ga objavio 19. februara 2011. godine!

            Ensvid Hadžajlić - MosHer