Sjeverni vjetrovi

            Stajao sam kraj prozora i zanesenjačkim, omamljenim pogledom posmatrao čari jedne veličanstvene, prohladne, kišne i vjetrovite, kasnojesenje večeri. Pusta ulica, osvijetljena skrtom svjetloscu koja je dopirala sa nekoliko obližnjih uličnih svjetiljkih, natopljena neprekidnim bombardovanjem sitnih kišnih kapi, presijavala se spektakularno i dobijala neki posebni, čarobni izgled.

            Cijeli spektakl upotpunjavali su precizno sinhronizovani naleti sjevernih vjetrova, koji su ujednačenim ritmom povijali gotovo ogoljele grane uličnih drveća, istovremeno se poigravajući sa nekolicinom preostalih sasušenih listova, upornih i tvrdoglavih u svojoj borbi da istraju i ostanu na matičnim granama. Pri udarima vjetra izgledali su kao neki čudni, nijemi zvončići. Svaki talas vjetra bacao je grupe sitnih kapi na prozor, praveći posebni, tihi zvuk prilikom neizbježnog sudara sa staklom, da bi nedugo iza toga počele lagano da klize prema podnožju prozora ostavljajući iza sebe vodeni trag svoga putovanja i praveći tako jedan umjetnički spektar prozirnih, vertikalnih šara po cijeloj površini stakla.

            Tu predivnu prirodnu simfoniju čudesno je upotpunjavao fijuk koji je u jednakim intervalima najavljivao dolazak novih naleta vjetra.

            U trenutku kada su moje misli lutale po dalekim arktičkim prostranstvima, u uzaludnom pokušaju da pronađu tajanstveni, nepresušni izvor iz kojeg nezadrživo naviru ti čudni sjeverni vjetrovi, u toplu prostoriju, iz koje sam na nekoliko sekunda ranije bio odveden magnetnom moći prirodnog spektakla vani, vratio me tihi i nježni, ženstveni glas, koji se skladno komponovao u zvuke prirodne simfonije što je dopirala s vanjske strane prozora uporno probijajući staklenu granicu. Taj umilni i ljupki glas me obavještavao da je ona spremna da joj se pridružim i pomognem započeti ostvarivanje naših dugogodišnjih nadanja, priželjkivanja, snova…

            Tek tada sam primijetio diskretne zvuke klasične muzike, koji su isplovljavali iz dva, simetrično postavljena, zvučnika i stapali se, sa nevjerovatnim umijećem, u tu čarobnu noć. Lagano sam se okrenuo, ostavljajući iza sebe predivni, primamljujući prizor vrhunskog djela prirode, da bih istog trenutka ostao zadivljen, još ljepšim i primamljujućim prizorom njene sobe u koju sam, kako mi je tada izgledalo, ubačen snagom ruka neke nevidljive sile, upravo tog momenta.

            Zatečen neopisivom ljepotom, stajao sam nepomično nekoliko trenutaka upijajući svaki detalj očaravajućeg prostora koji se ukazao pred mojim očima. Želio sam da u cijelo svoje biće uzidam svaki plamičak svjetlosti, svaku sjenu, svaki zvuk i najtiši šum.

            Sav namještaj: kauči, fotelja i ljupki stolić između, polica sa knjigama, muzička linija sa umijesno raspoređenim zvučnicima, ramovi slika na zidovima, dvije lampe postavljene u nasuprotnim uglovima, kamin i mirisne svijeće pažljivo postavljene na drvenom, ručno izrezbarenom, okviru kaminu, kao i na njegovom ciglanom podnožju i na stoliću nasuprot, boca crvenog vina između dvije, jednako ispunjene kristalne čaše tom opijajućom tamnocrvenom tečnošću; sve je izgledalo tako čarobno okupano nježnom, stidljivom, romantičnom svjetlošću koja je blago isijavala iz sijalica sobnih lampa u dijagonalnim uglovima, stapajući se umiljato sa plamičcima koji su izdisali iz mirisnih svijeća, sudarajući se gotovo neprimijetno sa sjajom koji je izvirao iz rasplamsale, žive vatre u kaminu.

            A, ispred kamina, na mekanom i toplom ćilimu veselih i razigranih boja, stajala je ona, čarobno stopljena i utkana u predivnu sliku, u najljepše remek-djelo umjetnosti koje su moje oči ikada vidjele. Na sebi je imala svečanu, svilenu haljinu, nježnoroze boje bez rukava, koja je isticala njena gola ramena mliječne boje mjesečeve svjetlosti proljećne večeri. Zanesen ljepotom prizora pred sobom, a uz pomoć romantično prigušenog osvjetljenja, učinilo mi se, na trenutak, kao da joj je kosa prekrivena prozirnim svilenim šalom iste nježnoroze boje njene haljine i da ispod ruba te orijentalne marame izronjava nekoliko nestašnih pramenova predivne tamne kose koji padaju na mliječnu kožu njenog visokog čela. Moju nemoć i zatečenost, moje nijemo divljenje tom rajskom prizoru je posmatrala očima punim posebnog sjaja da sam imao osjećaj kao da vidim dvije najljepše, iskričave zvijezde najvedrijeg noćnog neba. Stajala je sa umilnim, nježnim, ljupkim osmijehom na usnama i strpljivo čekala da joj priđem.

            Kad sam, napokon, povratio moć pokreta, lagano sam joj se počeo približavati i izgledalo mi je kao da ne koračam, nego lebdim prema njoj, omamljen i nošen slatkim mirisima tropskog cvijeća koji su se rađali i širili svuda oko nas iz plamena zapaljenih mirisnih svijeća. Stao sam ispred nje i nepomično je posmatrao želeći da svaki taj trenutak nikada ne prođe, da traje vječno. Nesvjesno je ispružila ruke prema mojima i uzeo sam njene dlanove u nježni zagrljaj mojih osjetivši svu nježnost i toplinu njene kože, i tada smo mogli da čujemo sve jače, sve glasnije bubnjeve pri svakom, ubrzanom otkucaju naših srca, kao da su željela da iskoče iz naših grudi i da se stope u zajedničkom, čvrstom zagrljaju.

            Istovremeno smo se, kao po komandi, počeli spuštati koljenima na mekani ćilim ispred kamina, u neki klečećesjedeći položaj, sa njenim dlanovima pohranjenim čvrsto u mojim, ne skidajući pogled jedno s drugog. Na trenutak smo ostali tako, gledajući se sa sve većim uzbuđenjem, koje se odavalo sve bržim otkucajima srca i sve čujnijim disanjem, a onda smo razdvojili samo po jednu ruku i uzeli smo čaše ispunjene opojnom tečnošću, pitkog crvenog vina, pri čijoj boji su njena kosa i oči dolazili do još većeg i ljepšeg izražaja. Kucnuli smo vrhovima čaša, jednu od drugu, a zvonki zvuk kristala se razlijegao i stapao u prelijepoj simfoniji zvukova te nezaboravne noći.

            Ispijali smo polako tu slatku, opijajuću tekućinu, gledajući se neprekidno, direktno u oči, a onda smo poluprazne čaše odložili na njihovo prvobitno mjesto, na podnožje kamina iz kojeg su dopirali zraci topline izmješani posebnim zvukom pucketanja rasplamsale vatre i instiktivno se još više primakli jedno drugom toliko da su naša tijela počela osjećati svu toplinu koju je zračila naša uzavrela krv. Tek tada sam oslobodio dlan njene druge ruke iz zarobljeništva moje ljevice, da bih sa oba dlana pažljivo prelazio, milujući nježne obraze njenog lica, uklanjajući predivne uvojke njene kose koji su zločesto pokušavali da sakriju to prelijepo lice. Moji dlanovi su se zaustavili na svilenoj kosi blago pritiskajući oba uha, omogučavajući da na trenutak uživam, zadivljeno posmatrajući rajsku ljepotu njenog lica čije su zvjezdane oči sada bile zatvorene, a poluispupčene usne spremno očekivale da se sastanu sa mojima.

            I, onda sam nježno spustio svoje usne na njene, koje su se zajedno stopile u jedan strastveno vrući i dugi poljubac da nismo ni primijetili kada smo iz našeg klečećesjedećeg prešli u ležeći položaj, slijepljeni u čvrstom zagrljaju na udobnom, mekanom i toplom ćilimu ispred kamina. U tim trenucima sam osjetio da, zbog ubrzanog rada srca i kolanja moje uzavrele krvi po cijelom organizmu, tonem u neko predivno stanje polusvijesti.

            Sve što sam, još uvijek, mogao čuti je bio bučni šum proticanja moje krvi u ušima i sve zaglušnije otkucaje srca, koji su sve više ličili na dobovanje ratničkih bubnjeva. Kad sam, napokon, nekako uspio dovoljno da se priberem i smognem snage da ponovo otvorim teške kapke mojih očiju, ostao sam zatečen šokantnim iznenađenjem i nevjericom prema vremenu, prostoru i situaciji u kojima sam se, na prosto neobjašnjiv način, odjednom našao.

            U lijevoj ruci sam čvrsto držao metalni štit, dok su prsti desne ruke obgrljavali dršku vjernog mača koji je visio u kožnoj futroli prikačenoj za moj pojas i spremno čekao priljubljen uz bok moje lijeve noge. U trenu sam shvatio da više nisam MosHer, nego niko drugi već slavni Hasting, neustrašivi vikinški vojskovođa s kraja IX vijeka, koji je nezadrživo harao obalama Francuske, Engleske, Španije, Italije i Maroka.

            Ono što nikako nisam uspijevao da shvatim i objasnim je, na koji nevjerovatni način sam iz njene vrele sobe odjednom ubačen, u neko davno prohujalo vrijeme prije čak više od deset stoljeća, na ovu prostranu, hladnu, kišnu i vjetrovitu ledinu, nad koju su se spustili niski, teški oblaci koji su, kao magla, pritiskali tako snažno da je disanje postajalo sve teže. A, na samoj ledini, na razmaku od nekih stotinjak metara, stajale su dvije suprostavljene vojske koje su vršile posljednje pripreme za krvavi ratni boj, što će neizbježno i nezadrživo započeti za svega nekoliko trenutaka, sudeći po sve večoj intenzivnosti tutnja grmljavine ratničkih bubnjeva koja se prodorno razlijegala cijelim prostranstvom poljane, ledeći krv u žilama.

            Hladne, sitne kapi kiše su neprekidno padale nošene ujednačenim naletima sjevernih vjetrova, čiji je svaki novi udar bio pračen čudnom melodijom zvižduka i fijuka, neodoljivo me podsjećajući na nedavni, zadivljujući prizor u kojem sam uživao, posmatrajući ga kroz prozor iz njene tople sobe. Zemlja je postajala sve mekša, konstantno natopljavana neprestanim, laganim zasipanjem kišnim kapima i poljana je svakog trenutka dobijala tamniju, smeđezelenkastu, boju.

            Osvrnuo sam se oko sebe i primijetio da stojim u sredini prvog reda, na čelu svoje hrabre vikinške vojske koja je brojala, impresivnih tri do četiri stotine neustrašivih ratnika. Stajali smo na posljednjoj granici odbrane cijelokupnog vikinškog teritorija i egzistencije.

            Na suprotnoj strani je stajala daleko mnogobrojnija vojska koja je brojala zastrašujući broj od čak dvije do tri hiljade ratnika, sastavljenih od raznih vojski evropskih carevina i kraljevina koje su odlučile da je došlo vrijeme za konačni obračun sa moćnim i opasnim vikinzima. Tu ujedinjenu carskokraljevsku silu je predvodio neki odvažni vitez, ratničke odjeće rojalno-plave boje, sa plavo-žutim grbom svoje kraljevine, na sjajnom metalnom štitu koji je nosio u lijevoj ruci i sa opasnim, visokokvalitetnim mačem sa zlatnom drškom, u desnoj. Ta spektakularna ratna mašinerija nam se, u zgusnutim redovima, polako po taktu ratnih bubnjeva, nezadrživo približavala, dok je svaki viking spremno i mirno čekao na moj znak, u stvari, čekali su na Hastingov znak, da bi još jednom neustrašivo i vjerno krenuli u slavni ratni pohod sa svojim voljenim vojskovođom.9

            U mukloj tišini među vikinzima, sve više se osjećalo ubrzano kolanje uzavrele krvi koja je pumpala i raznosila ogromne količine adrenalina po cijelom tijelu. Kad se odvažni vitez, sa svojom moćnom ratnom silom, približio na nekih pedesetak metara od nas, isukao sam odlučno svoj mac i zaustavio ga u čvrstom, uspravnom položaju visoko iznad glave, što je popratio jedan cijeli metalno-reski hor stotina, istovremeno isukanih i izdignutih vikinških mačeva. Pred tim veličanstvenim i zastrašujućim prizorom izgledalo je, kao da je vitezova spektakularna i nadmoćnija vojna mašinerija, na trenutak sleđeno zastala u pokretu.

            I, onda sam odmjereno, pod oštrim uglom od četrdesetpet stepeni, spustio ruku sa izdignutim mačem i zaurlao prodorni bojni poklič, koji se stopio u gromoglasni poklič stotina grla, nadjačavajući neprekidni zvuk ratnih bubnjeva i fijuk čudesnih sjevernih vjetrova, i u tom momentu, zemlja je počela da se trese od topota stotina pari noga, u našem odlučnom i neustrašivom trku prema neizbježnom i nezadrživom sudaru sa daleko brojnijim i nadmoćnijim carskokraljevskim odabranim ratnicima. Kroz nekoliko trenutaka stopili smo se u jednu ogromnu gužvu ljudskih tijela, iz koje su počeli da se razliježu zvonki metalni zvuci pri svakom zamahu i kontaktu oštrih sječiva mačeva, izmiješani sa bolnim kricima ranjenih, sasječenih, umirućih ratnika na obje strane.

            Zadivljujuće i iznenađujuće nepravedna bitka je još uvijek trajala i ulazila je već u treći sat od njenog početka. Obje strane su pretrpile ogromne gubitke i redovi su se svakog trenutka sve više i više razrijeđivali, posebno vikinški, što je unaprijed bilo i za očekivati, ali svi preostali ratnici su se i dalje odlučno i srčano borili do posljednjeg daha, do posljednje kapi krvi. Na sve strane su ležala razbacana tijela mrtvih i umirućih ratnika, a smrt je, gusta i teška, neumoljivo lebdila nad krvavim bojnim poljem. Neumorne, sitne kapi ledene kiše su i dalje, uz izdašnu pomoć tih veličanstvenih sjevernih vjetrova, neprestano zasipale cijelu poljanu, koja je sada bila preplavljena crvenom bojom stotina litara nemilosrdno prolivene ljudske krvi. Oštri i kiselkasti miris krvi se zagušujuće isparavao nad cijelom poljanom.

            Napokon, poslije skoro puna tri sata iscrpljujuće borbe, umorni i zamazani, blatom i krvlju, našli smo se oči u oči, prsa u prsa, mač na mač, odvažni vitez i ja. S posebnim poštovanjem smo pogledali jedan drugog direktno u oči, a onda smo istovremeno odbacili na zemlju svoje metalne štitove i poveli ravnopravni okršaj na život i smrt. Poslije mnogobrojnih zveketa sudara naših mačeva, u jednom trenutku smo, istovremeno, dobili željenu priliku i brzim, vještim pokretima mačeva smo uspijeli da zbodemo jedan drugoga direktno u grudi. Bez jauka, bez krika, u trenu smo shvatili šta se dogodilo i da smo uspijeli da pobijedimo jedan drugoga i ne pomišljajući da smo obojica, u stvari, poraženi i gubitnici u besmislu rata.

            Još jednom su nam se pogledi sreli sa izrazom onog istog posebnog uzajamnog poštovanja u očima sa početka našeg međusobnog dvoboja i prije nego su se naša tijela stropoštala na zemlju, uspijeli smo s krajnjim naporom da izvučemo sječiva mačeva iz naših grudi. Tek tada sam u svojim grudima osjetio oštar i vruć bol, da bih pri padu na zemlju tu bol počela da zamjenjuje hladnoća potpune tame i tišine u koju sam nezadrživo tonuo.

            Nadljudskim naporom sam smogao posljednje atome snage da još jednom otvorim oči i pokučam vidjeti koliko zastrašujuće izgleda opričano lice te ružne i strašne smrti, ali na moje veliko iznenađenje i oduševljenje, pred mojim očima se ukazalo prelijepo lice žene anđeoske, rajske ljepote koje mi je izgledalo tako poznato, tako umiljato i umirujuće a, ipak, nikako nisam uspijevao da se prisjetim ko je ona i gdje sam je prije vidio. Bila je na najčistijem, najbijelijem konju čija su, gusta i duga, griva i rep se presijavali u raskoši sjaja mliječnobijele boje. Obučena u svečanu ratničku odjeću, držala je koplje u desnoj ruci i shvatio sam da je ona jedna od prelijepih glasnica smrti, koje su u službi vrhovnog Boga Odina dolazile na bojna polja i birale najhrabrije pale vikinge da bi ih odvele Odinu koji ih je primao i svrstavao kao svoje vječne ratnike u redove svoje najmoćnije vječne vojske.

            Ljupko se osmjehivala pružajući ruku da bi mi pomogla da se ustanem sa krvave zemlje i uzjašem iza nje na njenog očaravajućeg snježnobijelog konja i tada sam primijetio da više ne osjećam ni umor, ni hladnoću, ni bol smrtonosne rane na grudima, a i da nisam više zamazan blatom i krvlju, čak je i moja odjeća bila potpuno suha kao da je nijedna, ni najsitnija kap uporne kiše, koja je još uvijek neprestano padala, nije doticala. Tada sam shvatio da ova prelijepa glasnica smrti na veličanstvenom bijelom konju nije bilo koji predivni anđeo smrti, nego najljepša i najmoćnija Brunhilda, vrhovna zapovijednica svih prelijepih glasnica u Odinovoj službi.

            Namjestivši se udobno, na golim bijelim leđima njenog čarobnog konja, osjetio sam neopisivu toplinu i nježnost Brunhildinog tijela, a na znak njene komande taj čarobni konj se vinuo, bez krila, put oblačnog neba. Jašući kroz vazduh, vjetrovi su nježno milovali naša priljubljena tijela.

            Vinuvši se iznad oblaka, prigrlila nas je posebna toplina plavog neba okupana u sunčevoj svjetlosti dok su ispod nas, bijeli oblaci, ostavljali utisak kao da jašemo po najčistijem snježnom pokrivaču. U daljini se već nazirala prelijepa, vitka duga i znao sam da je to Bifrost, odnosno most preko kojeg moramo preći da bi stigli do ulaza u Asgard, veličanstvene prijestolnice bogova u kojoj su zadivljujuće palače i dvori vrhovnog Boga Odina.

            Prejahavši preko Bifrosta stigli smo pred spektakularni ulaz u Asgard, a Heimdall, čuvar Asgarda i svih bogova, ugledavši koja dva konjanika prilaze na prepoznatljivom bijelom konju, s dužnim poštovanjem se naklonio propuštajući nas da uđemo u raskošnu prijestolnicu. Zaustavili smo se i sjahali pred kolosalnim dvorima, za koje sam odmah znao da su Valhalla dvori u kojima se svečano primaju odabrani vikinzi u Odinovu vječnu vojsku.

            Nježno je uzela moju ruku i povela me u čuvenu Valhallu. Od ulaza je vodio dugi mramorno popločani put sve do visokog prijestolja na kojem je sjedio Odin. Sa obje strane ovog puta, impozantni prostor je bio ispunjen najhrabrijim palim ratnicima svih vremena. Čim smo stupili u Valhallu glasne fanfare su najavile naš dolazak, a svi ratnici su se vjerno naklonili čekajući da prođemo između njih na putu do prijestolja.

            Iznenađen i uzbuđen masovnim i neočekivanim odavanjem počasti, kojima sam počašćen već pri samom ulazu u Valhallu, instiktivno sam zastao. Brunhilda je osjetila moju zbunjenost i uzbuđenje, te se istog trena okrenula i prišla mi toliko blizu da su nam se tijela skoro priljubila jedno uz drugo razmjenjujući ogromne količine toplote. Objašnjavala mi je tiho, da samo ja mogu čuti njen predivni, smirujući glas, gledajući me neprestano u oči, pričala je najnježnijim tonom kako sam upravo ja njen posebni izabranik koji je odabran da danas bude proglašen vrhovnim vojskovođom Odinove najmoćnije, vječne vojske, odabran da vodim najhrabrije ratnike svih vremena i da je upravo zbog toga ona lično došla po mene da me, kao svog izabranika, svečano dovede u Valhallu. Dok mi je sve to govorila, zaneseno sam posmatrao nekoliko nestašnih pramenova njene predivne tamne kose koji su padali na nježnu kožu visokog ćela, a njene oči su se čarobno sjajile kao da su me gledale dvije najljepše zvijezde najvedrijeg noćnog neba.

            Tog trenutka mi je sve postalo kristalno jasno i sjetio sam se ko je ona, gdje i kada sam je prije vidio. Osjetivši da sam otkrio sve nepoznanice koje su me mučile, nježno se priljubila još više uz mene, zagrlivši me čvrsto objeručke, stavila je svoje usne na moje, koje su se zajedno stopile u jedan posebni, svilenomeki, dugi poljubac pri kojem se pojavio jači pritisak u mojim grudima, gubeći svijest i padajući na leđa nisam ni osjetio kada sam tresnuo leđima i glavom o tvrdu površinu mramornog poda.

            Kad sam, konačno, uspio da ponovo otvorim snene oči, sa posebnim oduševljenjem sam shvatio da sam opet MosHer i da sam ponovo u njenoj udobnoj i toploj sobi, a ona mirno spava u mom čvrstom zagrljaju, s glavom položenom na moje grudi. Ležali smo na udobnom i mekom ćilimu ispred kamina, prekiveni toplim snježnobijelim pokrivačem koji je štitio toplinu naših zagrljenih tijela.

            Više se nisu čuli tihi zvuci romantične klasične muzike. Na ciglanom podnožju kamina bila je boca sa naše dvije čaše poluispijenog crvenog vina, a u samom kaminu je tihi žar svjedočio o rasplamsaloj vatri jedne nezaboravne noći. Cijela prostorija je bila preplavljena slatkim mirisima ljubavi i tropskog cvijeća.

            Vani je blijedosiva svjetlost najavljivala rađanje novog dana, dok su sitne kapi kiše, još uvijek, neumorno padale, nošene specifičnim fijukom čudnih sjevernih vjetrova.

            Ti čudesni sjeverni vjetrovi su bili jedino objašnjenje na koje sam mogao da pomislim pri razjašnjavanju svih čarobnosti koje su se dogodile minule noći, dok sam sa posebnim osmijehom na usnama uplovljavao u slatke i odmarajuće snove, prigrljavajući čvršće njeno nježno, toplo tijelo.

 

            *SPECIJALNA NAPOMENA:  Priča koju ste upravo pročitali prenesena je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na kojem sam je objavio 27. novembra 2008. godine!

            Ensvid Hadžajlić - MosHer