Ne
bješe još ni tako davno da sam se osjećao neopisivo sretnim, radosnim,
voljenim... Bio sam skoro ludo i slijepo zaljubljen. Osjećao sam
neopisivi unutrašnji mir i prepuno srce i dušu.
Kako i ne bih?! Malena
je u svakom trenutku bila uz mene, u meni... Izjavljivali smo,
neprestano, ogromnu i vječnu ljubav jedno drugom. Ponavljali smo,
bezbroj puta, kako ni sami ne možemo da vjerujemo da smo napokon uspjeli
da pronađemo jedno drugo, da se baš nama dogodila takva neopisiva sreća
i ljubav.
Sve je bilo kao u
nekoj najljepšoj priči, kao u nekom najljepšem snu. Skoro sam bio i
zaboravio na opomenu prastare mudre pouke: "Sve što je lijepo, kratko
traje!" i, naravno, takav zaborav se mora, prije ili kasnije, uvijek i
platiti.
Neke mračne sile, koje
uvijek imaju samo jedan cilj, razaranje i potpuno uništavanje tuđe
sreće i ljubavi, počeše nezaustavljivo obavljati svoj posao. U početku
primijetih prve promjene u Malenoj. Postajala je sve hladnija,
bezosjećajnija, sve odsutnija i odsutnija.
Reče da se psihički ne
osjeća dobro i da joj se sve češće pojavljuju napadi neobjašnjivog
straha i depresije, te da je sigurno ta bolest depresije glavni krivac i
uzrok za promjenu u njenom ponašanju i osjećajima. Tek poslije mi je
postalo jasno da je to bila jedna od onih bolesti koje striktno napadaju
ljubav i sve osjećaje prema toj ljubavi, a da sam upravo ja bio taj
koji je stajao na putu toj bolesti, te me kao takvog ta bolest morala
neutralisati i odstraniti.
Pokušah se boriti, ali
je ubrzo postalo jasno da je sav otpor i borba uzaludna, jer jedan
usamljeni borac nema ni mrvicu šanse protiv moćnih mračnih sila. Tu se
ništa i ne može učiniti, jer takav je cijeli životni balans, pošto
uvijek neko gubi a neko dobija. Pomislih kako su me sustigli vlastiti
demoni prošlosti i sjetih se još jedne prastare i mudre pouke kako se
jednom sve vraća i sve plaća.
Ubrzo mi Malena reče
kako je njena bolest depresije uzela već toliko maha da joj je napala
sve osjećaje i da sada osjeća da sam joj ja već postao ogromni napor i
obaveza, te se tako od tada sva ona naša tobožna ljubav svede na dvije
do pet minuta telefonskog razgovora svakih sedam, deset, pa čak i
četrnaest dana. Dvije do pet minuta rijetkog razgovora koji, već odavno,
nema više nikakvog smisla i koji, već odavno, više nikome ništa ne
predstavlja, niti ima više ikakvo značenje. Sve je izgubilo smisao.
Budim se jedno jutro i
primijećivam promjenu u samom sebi. Osjetim da je napokon došlo iz
grudi u glavu. Gledam fotografiju na kojoj sam u naizgled sretnom
zagrljaju sa nekom ženskom osobom. Oboje smo nasmijani i izgledamo
neizmjerno sretni zajedno, a ja nikako ne mogu da se sjetim ko je ona i
kada sam to s njom bio ovako radostan i zašto. Pronalazim neku knjižicu
neobičnog izgleda koja odiše nekim posebnim slatkim mirisom. Listam
stranice koje su ispisane nečijim rukopisom, koji takođe ne mogu da
prepoznam. Čitam. Priča o nekom malenom patuljku koji je navodno tragao
za svojom zaboravljenom zemljom i kako je navodno pronašao tu svoju
zaboravljenu zemlju baš u meni. Zatvaram i ostavljam tu čudnu knjižicu i
nailazim na papire na kojima su ispisani "Sjeverni vjetrovi" i "Snovi"
mojim vlastitim rukopisom, ali nikako ne uspijevam da se sjetim zašto
sam i za koga napisao te priče.
Bože, ima li gore
bolesti od zaborava? Kad duša i srce zaborave, a mozak i razum preuzmu
svoju prvobitnu funkciju, što se uvijek događa pri grubom osvješćivanju i
triježnjenju sa surovim povratkom u realnost i stvarnost.
Najžalosnije od svega
je bolna spoznaja da je od one naše navodno ogromne i vječne ljubavi
ostala samo jedna jadna ljuštura neke prazne školjke, kao neki oronuli
spomenik kojeg će vrijeme, polako i sigurno, razoriti u prah zaborava.
Kad se ljubav ubije...
*SPECIJALNA
NAPOMENA: Priča koju ste upravo
pročitali prenesena je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na
kojem sam je objavio 05. decembra 2008. godine!
Ensvid
Hadžajlić - MosHer
Nema komentara:
Objavi komentar