Kiše

            Priču koja slijedi napisao sam u martu 2006. godine inspirisan jednom dragom prijateljicom koju sam upravo u to vrijeme upoznao na jednom internet forumu, pa je sve iz ove priče, ustvari, virtualni svijet koji sam ja svojom maštom i inspiracijom opisao kao neki stvarni svijet, grad, ulice...

            Njen "nick" na tom forumu je, nravno, Kiše.

            Da ne dužim dalje, evo te pričice:

                           KIŠE

            Sretosmo se sasvim slučajno i iznenadno (ili se to, možda, samo tako meni učinilo?!). Što više razmišljam o tom susretu, sve više sam uvjeren da je, vjerovatno, neka viša sila ili ruka sudbine dotakla taj dan, taj trenutak.

            Dan je bio ozaren sunčevom svjetlošću i toplinom. Jedan sasvim tipičan dan za kasnu zimu ili rano proljeće. Bješe to dan sličan svim drugim danima koji ne obećaju ništa posebno, ni iznenađujuće, bar ne sa nekom pompeznom najavom.

            Lijeno sam šetao gradskim ulicama punim mirisa behara i ko zna gdje bi, i koliko daleko, moje misli odlutale, da pogledom ne primjetih upravo nju kako gleda u mom pravcu i kao da baš želi da mi mahne, da se javi, da mi nešto kaže…. Upečatljivo se izdvajala iz mase ljudi oko nje i shvatih, osjetih u trenu da joj moram prići, da joj jednostavno moram nesto reći….

            Taj sudbonosni susret se desi nekako baš na uglu nekih simboličnih ulica. Ulice Prošlosti našeg grada i Ulice Novih glasačkih vremena, upravo pored predivne zgrade Pošte u kojoj se šalju poruke i pisma dragim osobama, pomoću kojih se pobijeđiva i olakšava bol radi razdvojenosti i udaljenosti između dragih osoba.

            Kada sam joj, napokon, prišao, stadoh ispred nje kao ukopan. Pokušavao sam nešto da kažem, ali uzalud; kao da sam u trenutku ostao bez daha, bez snage. Samo sam zadivljujućim pogledom gledao to predivno stvorenje ispred sebe. A, ona sitna, nježna, ljupka…. jednostavno očaravajuća…. sa dugom, tamnom, beharli-mirisnom kosom nježno i pažljivo spuštenom preko ramena, niz leđa. Prizor toliko čudesan i očaravajući da bi i mnogo jačim i snažnijim od slabašnog i osjećajnog MosHera zasigurno zastao, tog posebnog trenutka, dah u grudima, riječ u grlu,…. a o osjećaju trenutne paralize, malaksalosti i gubitka snage po tijelu i u koljenima da i ne spominjem….

            Htjedoh u jednom trenu da joj kažem moje ime, ko sam,…. htjedoh tako željno da u jednom dahu opišem svu njenu čarobnu ljepotu…. Ali, ne uspjeh ni riječi da izustim u svojoj trenutnoj slabosti….  Učini mi se da joj sve to glasno rekoh i još više…. Ona me, ipak, gledala pogledom punim razumijevanja, baš kao da razumije svaku moju neizgovorenu riječ….

            I, ko zna koliko bi trajala moja patnja i borba za povratkom moje moći govora, da ona (shvativši moje muke) ne progovori najnježnijim i najljepšim glasom…. glasom mekšim od najmekše svile…. glasom kojim moj sluh nikada još nije bio tako nježno pomilovan.

            Reče da se Kiše zove.

            Reče još: “Čitav moj život je jamstvo bio da ću te sresti između ljudi….” ….Ne, nije to rekla!!!! To se meni samo učinilo, opijenom njenim milujućim glasom. Ipak, rekla je kako davno nekada, u najranijoj mladosti, na poseban način zavoli ruže, i to ne baš bilo koje ruže, nego samo one koje su ukradene iz neke bašte ili avlije samo radi nje, jer su joj takve nekako najslađe. Prijekoravao sam u tom momentu sam sebe što ne imadoh uza se ni jednu takvu ružu da joj je od srca poklonim. Reče da je uz takve ruže, posebno zavoljela i kišu, da sa posebnim užitkom hoda po istoj….  Još reče da posebno uživa kada čuje zvuke najljepših serenada ispod njene staklene stijene, njenog prozora koji gleda u Svijet….

            Pomislih tada; upitah se, da li je zaista moguće da sam toliko mnogo zaslužio s nečim, pa da mi ovako veličanstvena nagrada bude dodijeljena, da imam toliku čast da sretnem i upoznam ovu predivnu osobu?!....

            Dok tako prebirah svoje misli, primjetih kako me ona posmatra sa dva najljepša smaragda koje ikada vidjeh u životu. Bio je to pogled pun razumijevanja, pažnje, nježnosti, ljubavi….  Nemojte pogrešno shvatiti, jer nije to ona ljubav prepuna scena čvrstih zagrljaja i strastvenih poljubaca. Ne, ovo je ona ljubav koja nema vidljivih scena; ona koja se ne može vidjeti; ona koja se može samo osjetiti; ona koja se stvara iz uzajamnih ljubavi prema nekim posebnim simboličnim stvarima, ljudima, osjećajima, tekstovima, porukama, pismima….  snažna zajednička ljubav prema jednom posebnom gradu i svemu što isti čini….

            Od tog čarobnog trenutka u kojem nas ruka sudbine uputi jedno prema drugom, dolazio sam pod njen prozor koji gleda u Svijet i pjevao joj najljepše serenade; pjevao ne glasom, već srcem, jer je i ona znala da moj glas nikada ne može pjevati bolje od mog ustreptalog srca. Kiše je (nadam se) uživala u svim tim iskrenim pjesmama….

            Jednog dana odlučih da joj poklonim jednu ružu. Naravno, ne bilo koju ružu, nego onu najljepše boje i najumilnijeg mirisa na Svijetu; najposebniju ružu, ukradenu iz Rajske bašte, specijalno samo za nju, jer joj je takva nekako baš i najslađa. Donesoh tu najslađu ružu pod njen prozor koji gleda u Svijet, ali na istom zatekoh samo jednu tužnu poruku koju je napisala i ostavila za mene. Pročitah poruku koja me rastuži do plača i najtužnijih jecaja mog srca, jer reče da se razbolila i da se ne osjeća dobro, te da zato ne može doći na njen prozor koji gleda u Svijet, na kojem uobičajeno uživa u posebnim i sretnim trenucima….  Ne, nije u pitanju nikakva opaka i, ne daj Bože, neizlječiva bolest, ali ipak je dovoljno zabrinjavajuća i rastužujuća za mene, pri samoj pomisli da se ona ikada imalo pati….

            Tužan ostavih najljepšu ružu na njen prozor i gledah sjetno u taj najljepši prozor i najljepšu ružu na istom….  Razmišljah i molih se za nju i za njeno brzo ozdravljenje i oporavak. Začuh u svojim mislima Balaševića kako najtišim glasom pjeva: “Život je more….”  To me još više rastuži i pomislih kako ljudi mogu biti razdvojeni desetinama hiljada kilometara, razdvojeni kontinentima, morima i okeanima, a kako su istovremeno tako blizu mislima, razmišljanjima, osjećajima, srcima i dušama, da je bliže od toga i nemoguće biti….

            Baš u tom trenutku poče i kiša da pada, pa se ponadah da će upravo taj umilni miris kiše sa sobom joj donijeti i najslađi miris one najljepše ruže ostavljene na njenom prozoru koji gleda u Svijet i da će joj to dati dovoljno snage za što brže ozdravljenje i oporavak.

            Hodao sam, zamišljen i tužan, ulicama našeg grada i nadao se da će ona osjetiti moje hodanje po kiši i da će joj možda to donijeti bar malo sjetnog užitka, jer će znati svim svojim bićem da tog dana hodam po kiši i za nju, i za sebe….

            Napisah ovu priču i ostavih je na njenom prozoru u nadi da će, možda, ista doprinjeti njenom brzom ozdravljenju i oporavku.

            Sretosmo se sasvim slučajno i iznenadno (ili se to, možda, samo tako meni učinilo?!)….

            Reče da se Kiše zove….

            *SPECIJALNA NAPOMENA:  Priča koju ste upravo pročitali prenesena je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na kojem sam je objavio 25. novembar 2008. godine!

            Ensvid Hadžajlić - MosHer