05/02/2015

Mostalgija moja sveprisutna (3. dio)

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je, naša draga Mostarka, Arijana Kandić Hinić, srcem i dušom mostarskom 4. marta 2011. godine.


            Ako važi ona narodna “odatle si, odakle ti je i žena”, zašto ne bi važila i neka “odatle sam, odakle mi je i majka”!?
            Znam da ne može tako nešto da važi, ali ja svejedno volim to mjesto, odakle je moja mama i ogradila sam u svom srcu posebno mjesto za taj dio rodne grude. Ogradila sam OGRADU i ljubomorno je čuvam. Nosim je sa sobom, k’o amajliju, jer je mjesto gdje spavaju neki radosni, a i najtužniji dijelovi mog života. Onako kako me presrećna dočekala jednog sunčanog četvrtka, tamo neke daleke ‘72, tako me je i jednog najcrnjeg petka ‘98 bolna dočekala, da zajedno sa mnom otpati moju bol.
            Vratila sam se tog dana, nakon šest godina, nikad skrhanija, ni bolnija, nikad tužnija, ni nesretnija. Dana kad mi ona najdraža svijetla grada, gledana s magistrale, nisu, po prvi put u životu, ništa pretstavljala. Dana, koji sam svom gradu, u nekoj sličnoj priči obećala, ali ga nisam zamišljala tako. Ne tim povodom, ne!
            Tog dana je moja Ograda bila moja druga kuća, kao što je to bila i nebrojeno puta prije toga. Na Luku nisam mogla, a moja životna alternativa je otvorila svoja njedra i snažno me zagrlila. Tamo postoji dio mene zauvijek urezan u duše mojih najmilijih, u jednu avliju, pod prozorima, na stepenicama, u sijenci kajsije, u razdraganim osmijesima i mojim suzama. Tamo sam i kad nisam i ponovo joj se vraćam.
            Vraćam se u ono vrijeme sretnog djetinjstva, bezbrižnosti i sreće. U vrijeme kada sam jednostavno mogla doći i podijeliti svoj dan s ljudima koji su otud, a da im to što sam ja, od preko Neretve, nikada nije zasmetalo. A i zašto bi im smetalo, pa ja sam živi dokaz da se rijeka može preplivati (onim našim specifičnim stilom, odma’ se vidi ko je na Neretvi naučio plivat) i da se može roditi ljubav dugoročna, krunisana porodom. Spoj sam Ograde i Luke i lebdim vječito negdje između Glavara i Beše, Vuka i Duradžika, Smetlja i lučkog Pijeska, pružena kao duga.
            Vrti se moj ringišpil, krug za krugom.
            Bivala sam baš sretna tamo. Možda je taj dragi sokak ogradski bio prvi sokak na kome sam se igrala (moraću provjeriti), a i ako nije, ako sam se prvo igrala u mom rodnom sokaku, sasvim mi je svejedno. Tamo ili ovamo isto mi je. Svugdje sam bila “nečija mala”. Na Luci tatina, a na Ogradi mamina. Čak su mi i djeca sad “nečija” unučad, pa se pitam da l’ će se po meni nekad neko (nešto) zvati!? PO MENI SE NIŠTA NEĆE ZVATI......LA LA LA LA LA LA.......Ma ne žalim stvarno, što neće. I ne treba. Ako ostanem u nečijem pamćenju, biće sasma dovoljno. Ako sam se u nekome zadržala kao tračak sjećanja na prošla vremena, ne treba mi veće satisfakcije. Ako bilo ko od njih može sa mnom na ovaj ringišpil, pa da ponovo jurcamo po haremu, da silazimo “pod Jusovinu”, da istražujemo štreku i Hum, nek izvoli. Volim društvo.
Biće to malo teško za izvesti, jer: na mjesto harema obitava parking, pod Jusovinom nema više nikog kod koga sam nekad rado išla (na sendvič ili na divno druženje), na štreku možeš samo u kakvom bijesnom autu, a na Hum se više niko i ne penje (a ima tako divnih mjesta s kojih može poletjeti paraglajder, baš bih probala).
            Ni do Neretve silaženje nije više isto. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv urbanizacije i modernizacije. Svakako da sam za prosperitet i civilizaciju, ali sad fali onog nekadašnjeg šmeka. Nekad si mor’o pazit da se ne nabodeš na staklo, da ne ugaziš u nečiji “minuli rad”, da te grana smokve ne opajdači po oku dok se provlačiš. Danas možeš sići na ono što se nekad davno zvalo Pržina, a da pri tom ne isprljaš svoje bijele sandalice i nesmetano prošetaš turistički šešir, širokog oboda, koji štiti od UV zračenja. Kako li ga samo ne izmisliše u onaj vakat? Možda onda nije bilo štetno, ko zna. Nema više Pržine, nema ni kupača. Voda iste boje, al’ mirisa nije? O okusu da ne govorim. Uspjela sam ipak prije dvanaest godina i da se okupam, dok je još po malo sve to ličilo na “ono nekad”. Čak i da nekog malca iz Mahale naučim da skače na glavu (ipak sam ja iz skakačke porodice) i da poslije niza godina steriliteta ostanem trudna, baš poslije višesatnog kupanja i stajanja u Neretvi. Ljudi ta voda je ljekovita ili je barem bila nekad! Meni je pomogla, a moja kćerka se ponosi što je “Mostarka”.
            Ali nije samo voda u pitanju. Kad si negdje, među svojima, gdje je toplo i unutar duše, a ne samo na čelopeku, kad znaš i osjećaš da negdje baš tu pripadaš, onda se oslobode sve moždane barijere, sve sprege i spreman si da začneš jedan novi život.
            Ugasili su se mnogi životi na mojoj Ogradi, a ja kao po kazni, nisam uspjela ni jedan da ispratim. Za neke sam bila premala, za neke predaleko. Negdje, sama sa sobom, sam ih sve ožalila, jer su ponijeli i dio mene, dio mojih sjećanja.
            Vratim se tako ja tamo uvijek i redovno. Sve manje poznatih sretnem, sve više nepoznatih zaintrigiram (k’o da sam ja od nekud došla), razgalim dušu među svojima i priželjkujem da bar neka nena, dok sjedi pred svojom kapijom, pita: “A je l’ ovo bjehu ‘nečije’ unuke?” JESU. “E, Boga mi su ti lijepe na majku”.
            Ogradila sam te ja Ogrado moja i sve one moje koje mi čuvaš dok mene nema.


*Posebna zahvala za čitanje u Arijanino ime! - MosHer



            *SPECIJALNA NAPOMENA:  Tekst koji ste upravo pročitali prenesen je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na kojem sam ga objavio 05. marta 2011. godine!
            Ensvid Hadžajlić - MosHer

Nema komentara:

Objavi komentar