*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je, naša draga Mostarka, Arijana Kandić Hinić, srcem i dušom mostarskom 4. marta 2011. godine.
Ako važi ona narodna “odatle si, odakle ti je i žena”, zašto ne bi važila i neka “odatle sam, odakle mi je i majka”!?
Znam
da ne može tako nešto da važi, ali ja svejedno volim to mjesto, odakle
je moja mama i ogradila sam u svom srcu posebno mjesto za taj dio rodne
grude. Ogradila sam OGRADU i ljubomorno je čuvam. Nosim je sa sobom, k’o
amajliju, jer je mjesto gdje spavaju neki radosni, a i najtužniji
dijelovi mog života. Onako kako me presrećna dočekala jednog sunčanog
četvrtka, tamo neke daleke ‘72, tako me je i jednog najcrnjeg petka ‘98
bolna dočekala, da zajedno sa mnom otpati moju bol.
Vratila
sam se tog dana, nakon šest godina, nikad skrhanija, ni bolnija, nikad
tužnija, ni nesretnija. Dana kad mi ona najdraža svijetla grada, gledana
s magistrale, nisu, po prvi put u životu, ništa pretstavljala. Dana,
koji sam svom gradu, u nekoj sličnoj priči obećala, ali ga nisam
zamišljala tako. Ne tim povodom, ne!
Tog
dana je moja Ograda bila moja druga kuća, kao što je to bila i
nebrojeno puta prije toga. Na Luku nisam mogla, a moja životna
alternativa je otvorila svoja njedra i snažno me zagrlila. Tamo postoji
dio mene zauvijek urezan u duše mojih najmilijih, u jednu avliju, pod
prozorima, na stepenicama, u sijenci kajsije, u razdraganim osmijesima i
mojim suzama. Tamo sam i kad nisam i ponovo joj se vraćam.
Vraćam
se u ono vrijeme sretnog djetinjstva, bezbrižnosti i sreće. U vrijeme
kada sam jednostavno mogla doći i podijeliti svoj dan s ljudima koji su
otud, a da im to što sam ja, od preko Neretve, nikada nije zasmetalo. A i
zašto bi im smetalo, pa ja sam živi dokaz da se rijeka
može preplivati (onim našim specifičnim stilom, odma’ se vidi ko je na
Neretvi naučio plivat) i da se može roditi ljubav dugoročna, krunisana
porodom. Spoj sam Ograde i Luke i lebdim vječito negdje između Glavara i
Beše, Vuka i Duradžika, Smetlja i lučkog Pijeska, pružena kao duga.
Vrti se moj ringišpil, krug za krugom.
Bivala
sam baš sretna tamo. Možda je taj dragi sokak ogradski bio prvi sokak
na kome sam se igrala (moraću provjeriti), a i ako nije, ako sam se prvo
igrala u mom rodnom sokaku, sasvim mi je svejedno. Tamo ili ovamo isto
mi je. Svugdje sam bila “nečija mala”. Na Luci tatina, a na Ogradi
mamina. Čak su mi i djeca sad “nečija” unučad, pa se pitam da l’ će se
po meni nekad neko (nešto) zvati!? PO MENI SE NIŠTA NEĆE ZVATI......LA
LA LA LA LA LA.......Ma ne žalim stvarno, što neće. I ne treba. Ako
ostanem u nečijem pamćenju, biće sasma dovoljno. Ako sam se u nekome
zadržala kao tračak sjećanja na prošla vremena, ne treba mi veće
satisfakcije. Ako bilo ko od njih može sa mnom na ovaj ringišpil, pa da
ponovo jurcamo po haremu, da silazimo “pod Jusovinu”, da istražujemo
štreku i Hum, nek izvoli. Volim društvo.
Biće
to malo teško za izvesti, jer: na mjesto harema obitava parking, pod
Jusovinom nema više nikog kod koga sam nekad rado išla (na sendvič ili
na divno druženje), na štreku možeš samo u kakvom bijesnom autu, a na
Hum se više niko i ne penje (a ima tako divnih mjesta s kojih može
poletjeti paraglajder, baš bih probala).
Ni
do Neretve silaženje nije više isto. Da se razumijemo, nemam ja ništa
protiv urbanizacije i modernizacije. Svakako da sam za prosperitet i
civilizaciju, ali sad fali onog nekadašnjeg šmeka. Nekad si mor’o pazit
da se ne nabodeš na staklo, da ne ugaziš u nečiji “minuli rad”, da te
grana smokve ne opajdači po oku dok se provlačiš. Danas možeš sići na
ono što se nekad davno zvalo Pržina, a da pri tom ne isprljaš svoje
bijele sandalice i nesmetano prošetaš turistički šešir, širokog oboda,
koji štiti od UV zračenja. Kako li ga samo ne izmisliše u onaj vakat?
Možda onda nije bilo štetno, ko zna. Nema više Pržine, nema ni kupača.
Voda iste boje, al’ mirisa nije? O okusu da ne govorim. Uspjela sam ipak
prije dvanaest godina i da se okupam, dok je još po malo sve to ličilo
na “ono nekad”. Čak i da nekog malca iz Mahale naučim da skače na glavu
(ipak sam ja iz skakačke porodice) i da poslije niza godina steriliteta
ostanem trudna, baš poslije višesatnog kupanja i stajanja u Neretvi.
Ljudi ta voda je ljekovita ili je barem bila nekad! Meni je pomogla, a
moja kćerka se ponosi što je “Mostarka”.
Ali
nije samo voda u pitanju. Kad si negdje, među svojima, gdje je toplo i
unutar duše, a ne samo na čelopeku, kad znaš i osjećaš da negdje baš tu
pripadaš, onda se oslobode sve moždane barijere, sve sprege i spreman si
da začneš jedan novi život.
Ugasili
su se mnogi životi na mojoj Ogradi, a ja kao po kazni, nisam uspjela ni
jedan da ispratim. Za neke sam bila premala, za neke predaleko. Negdje,
sama sa sobom, sam ih sve ožalila, jer su ponijeli i dio mene, dio
mojih sjećanja.
Vratim
se tako ja tamo uvijek i redovno. Sve manje poznatih sretnem, sve više
nepoznatih zaintrigiram (k’o da sam ja od nekud došla), razgalim dušu
među svojima i priželjkujem da bar neka nena, dok sjedi pred svojom
kapijom, pita: “A je l’ ovo bjehu ‘nečije’ unuke?” JESU. “E, Boga mi su
ti lijepe na majku”.
Ogradila sam te ja Ogrado moja i sve one moje koje mi čuvaš dok mene nema.*Posebna zahvala za čitanje u Arijanino ime! - MosHer
*SPECIJALNA
NAPOMENA: Tekst koji ste upravo
pročitali prenesen je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na
kojem sam ga objavio 05. marta 2011. godine!
Ensvid
Hadžajlić - MosHer
Nema komentara:
Objavi komentar