Uvod iz knjige "Mostar - vječni grad"

             Ima na svijetu mnogo gradova koji su po nečemu čuveni. Savremeni turisti, ti neumorni tragači i poklonici prirodnih ljepota i kulturno-istorijskih znamenitosti otiskuju se svake godine sve dalje u svijet da bi našli ono čega nema u ostalim gradovima, da bi otkrili ljepote i sačuvali ih u uspomeni.

            Mostar je jedan od takvih gradova: po mnogo čemu jedinstven i neponovljiv. U njegovoj se arhitekturi možda više nego drugdje sustižu orijentalni i zapadnjački uticaji, a u novije vrijeme i moderna arhitektura. Posebno obilježje daje mu Stari most preko Neretve i Partizansko spomen-groblje. Kao što Pariz ne bi bio Pariz bez Sene, Lenjingrad bez Neve ili Beč bez Dunava, tako i Mostar ne bi bio ono što jest kad ne bi imao Neretve. Ona dolazi sa sjevera u grad, razdvaja ga izdašnom modrinom i spaja mostovima. Neretva je planinska rijeka, koja ima jedan od najljepših kanjona, pa ima mjesta gdje se obalama visokim 1000 i više metara usjekla između dvije planine: uska, duboka, bistra i raskošne boje - od svjetlozelene do tamnoplave.

            Čak i kada bi prosječnom tragaču za ljepotom bila uskraćena slast gledanja u blistava lica biserja usnulog među kamenim oklopima, površan pogled na plavozelenu nit Neretve bio bi dovoljan da shvati snagu divote s kojom se namjerava uhvatiti u koštac. Svaka radoznalost je ništavna prema ovoj Smaragdnoj krasoti. Rijetki stihovi prežive utapanje u ovom žuboru i malo je kistova čiji se valeri ne postide ovog modrozelenog spektra. Ugodno je biti nasamo s Neretvom.

            Duboko u planinama započinje ova ljepotica put kroz Hercegovinu. Nedaleko od izvora već joj uspijeva da usiječe kanjone duboke i do hiljadu metara. Nešto tiša i sporija, Neretva protiče hercegovačkim poljima približavajući se raskošna i bistra svom cilju - Jadranskom moru.

            Jedan od najljepših sedefnih biljega čeka je na pola puta prema moru: Mostar, najkrupniji biser hercegovačke ogrlice. Neretva je divlja sve do nadomak Mostara, a onda joj tok postaje mirniji, a kamene obale visoke su joj jedva 5-6 metara. U samom gradu opet je kanjonska, a što se više odmiče od Mostara i približava moru, sve je sporija, šira i nižih obala. Pred samim ušćem još je uvijek bistra, sve dok se ne spoji i ne izgubi u plavim prostranstvima Jadranskog mora. Eto, zašto Neretva magnetskom snagom privlači ljudsko oko, zašto je Stari most vječno zanosan u svojoj bjelini i originalnom luku, i čitav grad blještav od one samo njemu svojstvene svjetlosti. Koliko se ta svjetlost nameće čovjeku kao prvi i stalni utisak o Mostaru, svjedoče riječi našeg velikog književnika, nobelovca Ive Andrića: “Po toj svjetlosti ja se najbolje sjećam Mostara”. U Mostaru su se u mnogo čemu sudarili svjetovi i razna vremena. Svako je vrijeme dobilo svoje mjesto i svoj izraz. I mada zvuči paradoksalno, u Mostaru pomirljivo žive te nespojivosti. On je oduvijek privlačio turiste, slikare i pjesnike: jedne da ga se nagledaju, druge da ga ovjekovječe, a treće da ga opjevaju.

            Kad ga turista napušta, ostavlja ga sa željom da ga uskoro opet vidi i vraća mu se. On je svoj i samo sebi sličan, a takvi gradovi ostavljaju na ljude neizbrisiva sjećanja.

            Desna obala grada je prostranija, ravnija i pitomija, pa je i dio grada na toj obali veći. Nad lijevu obalu nadvili su se južni ogranci Prenja i zapadni obronci Veleža i zbog toga je ta obala pritješnjena i strma, ali je vijekovima baš ta strana bila glavnina Mostara. U centru grada, neposredno ispod Starog mosta, u Neretvu uvire Radobolja, njena desna pritoka.

            Mostar se nalazi na 43,21 stepenu sjeverne geografske širine i 17,49 stepeni istočne geografske dužine.

            Mostar ima mediteransku klimu sa dugim i toplim ljetima i blagim zimama u kojem snijeg rijetko zabijeli. Neposredno iznad njega je planina Velež, čiji se vrhovi ponekad bijele i u julu. Živa se rijetko spusti ispod nule. Suhoparni meteorološki podaci o prosječnoj godišnjoj temperaturi i blagoj klimi nedovoljni su za stvaranje prave slike o blagosti klime u ovom gradu.

            Sa ovakvom klimom Mostar skoro da i nema mrtve turističke sezone. Blagotvoran uticaj mora osjeća se čak i nešto sjevernije od Mostara. Tako su stvoreni izvanredni klimatski uslovi za gajenje južnih kultura, po čemu su Mostar a i cijela južna Hercegovina poznati. U Mostaru i okolini zastupljene su gotovo sve vrste južnog voća, a susrećemo i ostalo mediteransko rastinje. Mostar je poznat po beharu i plodovima: zerdelija, trešanja, smokava, prasaka i grožđa. Zahvaljujući podneblju čitava južna Hercegovina poznata je po visokokvalitetnom duhanu i čuvenim vinima: blatinom i žilavkom.

            U pisanim dokumentima Mostar se prvi put spominje 1452. godine. Dubrovčani ga u svojim pismima nazivaju malim naseljem sa dvije kule oko drvenog mosta učvršćenog lancima. Sve do turskog osvajanja 1466. godine Mostar je važio za malo i beznačajno mjesto. U dokumentima iz 1469. godine prvi put se spominje ime grada - Mostar. On je ipak relativno mlad hercegovački grad, ali je uspio da se nametne i opstane, centar materijalne i duhovne kulture šire regije. Da je dolina Neretve, naročito njen donji tok, bila naseljena od davnina, nesumnjivo govore praistorijski tragovi, kojih ima dosta i u neposrednoj blizini Mostara. Ovdje je značajno podsjetiti na Zelenu pećinu, koja je smještena iznad vrela Bune a ispod Stjepangrada (mjesto boravka nekadašnjeg vladara Hercegovine - Stjepana Vukčića Kosače, hercega od Svetoga Save). U Zelenoj pećini su pronađeni dokazi o postojanju života u mlađem kamenom dobu (neolitu).

            Rimska naselja Cim i Vukodol koja se nalaze na desnoj strani rijeke Neretve i danas, kada se Mostar prostorno razvio, predstavljaju periferiju grada. Na desnoj obali Neretve, južno od Mostara, nađeni su u Baćevićima rimski tragovi, a na obali rječice Jasenice nađeni su ostaci starog rimskog naselja (zidine i sarkofazi). Na Mugoši u Ortiješu, u Gnojnicama, Kosoru, Malom Polju i Hodbini pronađeni su mnogi tragovi ilirske i rimske kulture. Najviše i najljepših fragmenata pronađeno je sjeverno od Mostara, na lijevoj obali rijeke. Sa sigurnošću se zna da je u selu Potocima postojala veća rimska naseobina, a tragova iz tog vremena ima i u selima Željuši i Vrapčićima. Na mjestu gdje izvire rijeka Buna (to je zapravo ponornica Zalomka, koja ponire kod Nevesinja) razvila se rimska naseobina Bona, koja je u slavensko doba prerasla u grad Blagaj (latinska riječ bona znači blaga, vjerovatno od blaga klima). On se spominje već iz doba cara Avgusta, prije 2 milenijuma, a dosta kasnije Blagaj će postati najznačajniji grad Hercegovine i sjedište humskih vladara, među njima i najznačajnijeg humskog vojvode, Stjepana Vukčića Kosače, hercega od Svetoga Save, po kojemu će Hercegovina i dobiti današnji naziv. I danas visoko iznad vrela Bune postoje zidine njegovog grada (Stjepangrada). Razvaline grada još odoljevaju zubu vremena i pristupačan je turistima. Važno je spomenuti i Kosorsku ćupriju (preko rijeke Bune), koju su sagradili Rimljani još u trećem vijeku. Bila je remek-djelo iz tog vremena, a posebnu ljepotu i privlačnost davali su joj njeni kameni lukovi. Varvarski su je srušili Nijemci u Drugom svjetskom ratu, pri povlačenju, januara 1945. godine.

            Kad su Turci 3. juna 1466. godine osvojili Blagaj, sasvim je sigurno da je bio osvojen i Mostar, koji je sredinom XV vijeka imao svega 19 kuća. Osnovao ga je Gost Radivoj, jedan od velikaša herceg Stjepana. Još prije turskog osvajanja neki Dubrovčani pišu 1452. godine, da se Vladislav, sin hercega Stjepana, odmetnuo od oca i zauzeo pored Blagaja i dvije kule na mostu preko Neretve. Nema sumnje da se to odnosi na Mostar. U tim kulama bili su nastanjeni mostari, koji su čuvali most i upravo po njima je naselje dobilo ime Mostar, a njegovi žitelji zvali su se Mostari, kako navodi ruski konzul Gilferding.

            Spomenuti most nije Stari most, mada je bio na istom mjestu. Bio je to drveni most, koji je visio na lancima. Taj most nije zadovoljavao potrebe turske vojske, trgovaca, a ni stanovništva. Mostar se poslije Stjepana Vukčića Kosače brzo razvija, a i njegova geografska lokacija je mnogo povoljnija od Blagaja. Blagaj je, naime, desetak kilometara udaljen od Neretve, pored koje su tekle najznačajnije komunikacije. Među objašnjenjima porijekla imena žive dva: Mostar je dobio ime po mostarima, čuvarima mosta, i po dvjema kulama koje je narod zvao mostare.

            Grad je rastao i uskoro postao hercegovački centar. Već 1592. godine Mostar je bio sjedište muftije, 1767. godine postaje sjedište hercegovačkog mitropolita, a od polovine XIX vijeka je i sjedište katoličkog biskupa. Mostar nije imao samo veliki strateški već i trgovaški značaj, on je postao raskršće puteva koji vežu more sa zaleđem, odnosno jug sa sjeverom, pa i spojnica istočnih i zapadnih krajeva. Odatle je i proistekla životna potreba da se gradi veći i sigurniji kameni most. Tako je 1557. godine počela gradnja novog mosta i trajala je devet godina. Most predstavlja remek-djelo neimara Hajrudina, učenika poznatog graditelja Sinana. Na kamenoj ploči mosta ispisana je godina završetka izgradnje - 944. godine ako se računa po Muhamedu, ili 1566. godine po Hristu.

            Nije teško pretpostaviti kakva je bila građevinska sposobnost Hajrudinova koji je u ono vrijeme uspio da izgradi onako veličanstvenu građevinu. Visok i bijel, vitkog luka izgleda kao da je istesan od jednog ogromnog kamena. Širok je oko 4,5 metra, visok oko 20 metara (zavisno od vodostaja Neretve), a njegov luk dug je nešto manje od 30 metara. Kameni blokovi međusobno su povezani željeznim klamfama koje su zalivene olovom. Legenda kaže da njegov graditelj Hajrudin nije imao hrabrosti da prisustvuje skidanju skela kad je most bio završen, već je pobjegao iz Mostara dok je taj posao bio obavljan. Uzbuđen i nestrpljiv graditelj je čekajući glasonošu izdubio rupu u kamenu. Jedinstven po formi i velikoj graditeljevoj vještini Stari most je od prvog dana svoga postojanja bio i ostao nadaleko čuvena i neprevaziđena ljepota grada. Putnici i umjetnici, putopisci i turisti ostaju fascinirani njegovom ljepotom. Ponesen snažnim utiskom što je na njega ostavio Stari most, poznati turski putopisac Evlija Čelebija, koji je 60-tih godina XVII vijeka posjetio Mostar, kaže: “Ja, mali rob i najmanji prošao i obišao sam do sada šesnaest carevina, ali ovako visoke ćuprije ne vidjeh”.

            Koju godinu prije Čelebije Mostar je posjetio i izvjesni Francuz Pule iza koga su ostale riječi da je Stari most veličanstveniji i od čuvenog mosta Rialto u Veneciji. I poslije toliko vijekova ova majstorski i umjetnički izvedena građevina ostavlja neizbrisiv trag u sjećanju svih ljudi koji ga vide. Pjesnici su pjevali o njemu, slikari ga prenosili na svoja platna, a građevinari se i danas dive genijalnom graditelju Hajrudinu. Aldo Raimondi, Rimljanin, čuveni savremeni akvarelista dobio je 1972. godine u Milanu i međunarodnu nagradu za akvarel “Most u Mostaru”.

            Sa obje strane Starog mosta i danas se nalaze kule, kao dva velika, visoka štita. U njima je bila smještena posada od 160 ljudi (po 80 u svakoj, koliko ih svojevremeno prebroja Evlija Čelebija) koji su danonoćno čuvali most. Uz most je nicao grad. Stiješnjen brdima koja ga sa istočne i naročito sa jugozapadne strane pritišću i onemogućavaju da se tu širi, Mostar se morao razvijati na obalama Neretve u pravcu sjever - jug. Grad je i danas takav, izdužen i rascijepljen rijekom Neretvom. S obzirom na veoma važan vojni i trgovački položaj, grad se brzo razvijao i već početkom XVII vijeka predstavlja naselje sa oko 1000 kuća.

            Kako je u tursko vrijeme u Mostaru bio uglavnom muslimanski živalj, tako se sa porastom broja stanovnika povećavao i broj muslimanskih bogomolja - džamija. Bilo ih je mnogo i različitih po veličini i ljepoti. Neke nisu odoljele vremenu, a druge su u II svjetskom ratu porušene. Evlija Čelebija navodi da je prva mostarska džamija podignuta prije Starog mosta, već 1473. godine, a 1557. godine, kada je počela izgradnja mosta, Karađozbeg je podigao najljepšu i do danas dobro očuvanu - Karađozbegovu džamiju. Uz džamiju Karađozbeg je izgradio šadrvan i medresu (vjersku školu). Sjeverno od Starog mosta, na trgu, podigao je Sinan džamiju i hamam (kupatilo), ali su oba objekta nestala. Neposredno uz Stari most, na lijevoj obali, podigao je i Ćejvan Ćehaja džamiju interesantnu po izgledu, a na drugoj obali je izgradio Krivu ćupriju, kojom je premostio Neretvinu pritoku Radobolju, a podigao je i hamam. Tako je Mostar već u XVI vijeku imao dva javna kupatila, jedno na lijevoj, drugo na desnoj obali Neretve. Hamame su posjećivale i žene, bez obzira na vjersku pripadnost, i to je bilo skoro jedino mjesto njihova izlaska i kontakta sa svijetom. Vučijakovići su sagradili lijepu džamiju u blizini Starog mosta, dok je poznati hroničar Roznamedžija podigao takođe džamiju blizu spomenute Karađozbegove. Roznamedžija je 60-tih godina XVII vijeka cijevima sproveo vodu iznad Starog mosta i tako je zahvaljujući ovom dobrotvoru Mostar dobio prvi vodovod.

            Sve do 1878. godine Mostar je bio pod turskom vlašću iako su ga Mlečani u više navrata pokušavali osvojiti. Austrougarska okupacija usmjerila je privredni i kulturni razvoj grada prema Evropi. Prvi svjetski rat usporio je i otežao pulsiranje života ovog grada. Još veće rane na licu grada ostavio je Drugi svjetski rat. Mnogi njegovi stanovnici su izgubili život, a mnoge njegove građevine su oštećene i uništene. Među najstarijim očuvanim spomenicima iz turskog perioda je Ćejvan-Ćehajina džamija koja je podignuta 1552. godine, zatim Karađozbegova džamija koja je podignuta 1557. godine i Kriva ćuprija na Radobolji koja je podignuta prije 1558. godine. U pisanim dokumentima, Kriva ćuprija se prvi put spominje u Ćejvan Ćehajinoj zakladnici iz 1558. godine (pa se tako pretpostavlja da je sagrađena prije 1558. godine), dakle, prije Starog mosta. Prema nekim predajama Starom mostu je ovo bio prototip.

            U XVI i XVII vijeku grad je doživio nekoliko teških nesreća. Sredinom XVI vijeka jak zemljotres uzdrmao je grad, a u dva maha je u istom vijeku harala i kuga. Tragedija je ostala sačuvana u pjesmi: “Po Mostaru kuga pomorila, pomorila i mlado i staro” (Erlangenski rukopis). Ipak je najviše ljudskih života pokosila treća po redu, najteža kuga. “30-tih godina XVIII vijeka nemilosrdno je harala odnoseći dnevno i po 300 ljudskih života” (Lašvanin). No, ni elementarne nepogode, ni ratovi, ni epidemije nisu uspjele da “pomore i mlado i staro”, kako je nemoćni i preplašeni narod ostavio trag u pjesmi. Pa ipak, život je tekao svojim tokovima i grad se i dalje materijalno i duhovno razvijao.

            Za privredni razvoj grada u XVI vijeku karakterističan je razvoj zanatstva, po čemu je Mostar u to vrijeme postao prepoznatljiv. Dio Starog grada sa lijeve strane rijeke, uz samu obalu do mosta, i danas se zove Kujundžiluk, po majstorima kujundžijama koji su tu nekada imali svoje radionice. Pored kujundžija treba spomenuti i terzije (krojače), a naročito kožare. I do danas su ostali sačuvani dijelovi Tabhane (kožare), koja se nalazi na desnoj strani iznad samog ušća Radobolje u Neretvu. Tabhaci (kožari) veoma su umješno prerađivali kožu. Imali su naročito dobro organizovanu esnafsku organizaciju. Tabhaci su izgradili i svoju džamiju na jednom rukavcu Radobolje.

            Za privredni razvoj Mostara i cijele Hercegovine u XIX vijeku, svakako najveće zasluge pripadaju Alipaši Rizvanbegoviću, koji je uveo razne privredne reforme. On je nastojao da cijelo stanovništvo što više radi i da se ne dozvoljava da zemlja ostaje neobrađena, što se naročito odnosilo na južnu Hercegovinu. Alipaša poduzima i agrotehničke mjere, kao što je meloracija porječja Trebižata. To je izvršio kulukom, a kasnije kultivirano zemljište dijeli, kao svoje čifluke, onima koji su kulučili i onima s kojima se sporazumio, muslimanima i hrišćanima. On je nastojao da se u proizvodnju uvedu nove kulture i da se intenzivnije radi na njihovoj proizvodnji, a to su bili južno voće, pirinač i masline. Osim toga, Alipaša Rizvanbegović je prvi koji sklapa ugovore, nezavisno od centralne vlasti, sa stranim državljanima za eksploataciju drveta. Na taj način se prvi put strani kapital počinje investirati u privredu Hercegovine. Iako je to bio sami početak i obimom male investicije, ipak to svjedoči o Alipašinom naprednijem shvatanju privređivanja, koje je u cjelini u Hercegovini, bilo na niskom nivou. Njegova vlast u Hercegovini trajala je punih devetnaest godina, a završila se akcijom Latasa 1851. godine. Ovaj period vlasti, od devetnaest godina, Alipaše Rizvanbegovića je sigurno bio jedan od najdužih perioda u kojem je neko bio na dužnosti mutesarifa ili namjesnika (valija) u jednom području.

            Mostar je bio pod turskom vlašću do 1878. godine. Često mu je prijetila opasnost sa juga i zapada od Mlečana, ali se grad uvijek uspijevao odbraniti. Za vrijeme Kandijskog rata (1652. godine) Mlečani su prodrli sa juga i usput sve pokorili, ali su tek na domaku Mostara potučeni. Pobjedu su Mostarci platili skupom cijenom - 400 mrtvih.

            Stojan Janković je napao grad 1687. godine, popalio je neke mahale grada, ali nije uspio da pređe preko Starog mosta. U narodu se spominje da je on sagradio na obroncima Huma jednu kulu, ali to nije istorijski utvrđeno.

            Poznato je slabljenje turske uprave naročito poslije poraza pod Bečom 1683. godine. Bune su sve češće. U Lašvaninovoj hronici spominje se buna 1748. godine kao reakcija na visoke namete. Iako se mostarski hrišćani spominju još sredinom XVII vijeka, sve do XIX vijeka nisu imali svoje bogomolje. Tek 1833. godine pravoslavci su dobili odobrenje za gradnju prve crkve. Tom prilikom je, ustvari, obnovljena jedna stara crkva u Bjelušinama, koja je izgrađena jednim dijelom pod zemljom da ne bi bila vidljiva iz grada. Iako arhitektonski nema veliku vrijednost, ona je bila poznata po nekim ikonama. Nešto kasnije (tačnije rečeno, 1866. godine) i katolici dobijaju svoju bogomolju, uz koju se nalazi i franjevačka biblioteka i arhiv koji sadrži 536 rukopisa (374 na orijentalnim jezicima). S obzirom na opštu političku situaciju, hrišćani dolaze u povoljniji položaj. Tako je sultan Abdul Aziz udovoljio zahtjevu mostarskih pravoslavaca, odredio je mjesto i dao prilog za gradnju nove crkve. Izgradnja je trajala 10 godina, a crkva je završena 1873. godine. Sagrađena na istaknutom mjestu, po veličini i ljepoti predstavlja nejljepši pravoslavni hram u Bosni i Hercegovini.

            Dugi niz godina postojale su samo islamske vjerske škole, a tek u XIX vijeku i pravoslavci otvaraju osnovnu školu koju pohađaju i katolici. Don Frano Miličević otvorio je 1872. godine štampariju u Mostaru, u kojoj su pored vjerskih štampane i svjetovne knjige. Turci su štampali novine “Neretva” na arapskom i maternjem jeziku.

            Takođe je važno spomenuti da su u Mostaru djelovala razna muzička udruženja i kulturno-umjetnička društva kao što su Prosvjeta, Napredak i Merhamet.

            Mostar krase bogomolje četiri konfesije: katoličke, islamske, pravoslavne i jevrejske.

            Do 1878. godine u Mostaru je sagrađeno 37 džamija, tri tekije, dvije pravoslavne i jedna katolička crkva. Sinagoga je sagrađena nešto kasnije po dolasku Jevreja u Mostar.

            Teške ekonomske i socijalne prilike za vrijeme turske vladavine pred kraj XVIII vijeka uslovile su negodovanje i pobune Hercegovaca. Kada su Turci silom pokušali da od seljaka pokupe razne namete, u čemu nisu uspjeli zbog slabe ljetine, primijenili su silu. To je dovelo do pobune naroda, naročito u Nevesinju. U jednom času bili su protjerani predstavnici turske vlasti iz istočne Hercegovine. Ustanak se ubrzo proširio na čitavu Hercegovinu, a imao je odraz i na ostale balkanske krajeve. Pobunu hercegovačkih ustanika podržavala je većina stanovništva Bosne i Hercegovine, a Crna Gora i Srbija objavile su 1876. godine rat Turskoj. Nakon godinu dana sklopljen je mir. Berlinskim kongresom 1878. godine Bosna i Hercegovina su okupirane od strane Austro-ugarske.

            Austro-ugarskom okupacijom 1878. godine Mostar su počeli naseljavati intelektualci iz Austrije, Češke, Mađarske, Hrvatske…  i grad je počeo poprimati evropska obilježja. Izgrađuje se željeznička pruga, koja Mostar povezuje sa svijetom.

            Podiže se Fabrika duhana, Gradsko kupatilo, otvara se Rudnik mrkog uglja i hotel “Neretva”. Otvorene su još tri štamparije, osnivaju se kulturno-umjetnička društva, a izlazilo je 8 raznih novina i 3 književna časopisa. 1896. godine počinje da izlazi čuvena mostarska “Zora”, književni časopis po kojem se Mostar pročuo i postao književni centar. Tako se Mostar brzo razvijao u materijalnom i duhovnom pogledu, sve do početka Prvog svjetskog rata. Taj rat je teškim bremenom pritisnuo grad; kao da su tokovi njegovog života presahli. Njegovi su žitelji gladovali i podnosili sve tegobe dugog rata. No mir nije donio i mnogo bolji život Mostarcima. Produbljuju se jazovi socijalnih razlika među stanovništvom. Povećava se broj siromašnih i obespravljenih. Oni traže puteve do svojih prava, do života koji bi bio dostojniji čovjeka. U periodu između dva rata stvaraju se kulturno-umjetnička društva, osnovana na čisto vjerskoj, odnosno nacionalnoj osnovi. Godine 1926. mostarski radnici formiraju svoje Radničko kulturno-umjetničko društvo “Abrašević”, koje je davalo ton duhovnom životu grada. Ono živi i danas čuvajući tradicije radničkog društva i postiže zapažene uspjehe. Taj period, između dva svjetska rata, nije donio ništa značajnijeg u materijalnom razvoju grada. Uostalom, ostao je još svjež u sjećanju minuli rat, a na pomolu je bio novi.

            Drugi svjetski rat donio je Mostaru veliku materijalnu štetu i ogromne ljudske žrtve. Poznat po svojoj slobodoljubivosti Mostar je požurio u borbu za slobodu. Njegovi stanovnici hrabro su gazili trnovitim putevima do slobode, podnoseći najveće žrtve, gubeći najbolje sinove. Grad im se odužio, ako im se uopšte može odužiti. Oni danas počivaju sakupljeni sa raznih bojišta na Partizanskom groblju - remek-djelu savremene arhitekture, čiji je tvorac Bogdan Bogdanović dobio visoka priznanja za svoje djelo.

            Mostar je u posljeratnoj izgradnji narastao i u širinu i u visinu, a stanovništvo mu se povećalo za više od tri puta. Grad je sačuvao sve značajno iz prošlosti. Novo vrijeme dalo mu je i nova obilježja.

            Grad je preporođen. Industrija, poljoprivreda i trgovina veoma su se razvile i modernizovale. Mostar je bio najveći proizvođač aviona u širem regionu.

            Novi talas iskušenja i patnji preplavio je grad 1992. godine. Najžešći pokušaj ubistva ovog grada završio je 1995. godine. Osakaćen i raspolovljen Mostar se oporavlja, i uprkos dubokim ožiljcima zrači prepoznatljivom toplinom, i pored zadaha smrti nalazi snage da miriše na behar i na novi život.

            Mostar je tokom svoje prošlosti, a posebno u XVI i XVII vijeku dao velik broj znamenitih ljudi i stvaralaca koji su ostali poznati i do našeg vremena.

            Alidede je u tursko vrijeme bio poznat istoričar i filozof, pa pjesnik Hasan-efendija zvani Zijai (Svijetli) i naročito Derviš-paša Bajazidagić, veliki pjesnik, miljenik sultana Murata III. Sačuvana je njegova pjesma ispjevana u slavu Mostara za koji kaže: “On je druga Sirija na svijetu”, a Stari most i njegov luk upoređuje sa dugom: “Pričinja se poput duge šarne”.

            Od pjesnika još valja spomenuti Huseina Čatrnju i Ahmeda Rušdija.

            Čuveni predavač bio je Mustafa Ejubović-šejh Jujo, koji je ostavio za sobom više djela iz oblasti prava, teologije i retorike. Bilo je još manje ili više dobrih pjesnika, po kojima je Mostar tokom vjekova bio poznat. On je bio i ostao grad pjesnika i književnika, da bi u Svetozaru Ćoroviću, Osmanu Đikiću i Aleksi Šantiću dao svoje najveće predstavnike u literaturi. Valja reći da je i u naše vrijeme Mostar kolijevka velikog broja literarnih stvaralaca, tako da su pjesnici postali tradicija ovog grada.

....

            *SPECIJALNA NAPOMENA:  Tekst koji ste upravo pročitali prenesen je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na kojem sam ga objavio 21. novembra 2008. godine!

            Ensvid Hadžajlić - MosHer