*NAPOMENA: Ovu priču
je napisala Monija Radović, 09. novembra 2011. godine, povodom
osamnaeste godišnjice od rušenja Starog mosta u Mostaru! Naravno, dobio
sam Monijinu dozvolu da priču u potpunosti prenesem ovdje!
U kasne sate kada se tamni pliš prospe po rajskim putevima, i pokrije
Neretvu svojom nostalgijom, pojavi se mjesec, srebren, blistav i
ponosan. Po njenim plećima putuje njegova ljepota, i ona ga ljubi,
stotinama godina već. Zavide im i Aleksa i Emina jer od Starog Mosta i
Neretve još niko nije vidio ljepšega para niti više zaljubljenoga.
Kaže joj on nježno, šapćući: “Draga pjevaj mi večeras, sviraj mi noćas
sonatu tihih nota. Reci mi draga, da u ambisu tvojih pećina odjekuje
ljubav koju za mene vječno skrivaš. Večeras mi umorna ramena ne daju
mira. Dolazi svak’ da me gleda, da me slika, ali ipak ne vidi ono isto
što ti vidiš. Dive se mojoj ljepoti, mojoj skromnosti, mojoj čistoći.
Večeras sam tako umoran od sjećanja, večeras sam tako umoran od zalazaka
sunca.
Po meni se bahato prosipaju purpurne boje, prosipaju se latice behara, latice Jorgovana.
Mostar zvecka bakrom i zlatnim novčićima. Tamburice prate svaki šum, a
ti draga gledaš svojim sedefom. Gledaš pa mi namiguješ. Ljubiš moju suzu
koja se utapa u tvoje divlje biće. Ahh draga, sjećam se tvojih
zagrljaja. Sjećam se kako si mi rane privijala, i liječila svojim
umjećem. Svaki dio moga bića, sakrivala si od Galebova, što su plesali
kolo po plavilu nebesa. Sjećas se draga, kako dugo sam ležao u tvom
zagrljaju...a ti, kao vila, očarala si me, govorila da spavam mirno
sada. Govorila si riječima koje nikada nisam ni čuo.
U kolijevci tvoga dina, meni bijaše kao da sam u kolijevci Sultanovog
prvoga sina. Danima bi titrala neka svježa aspa po tvome zelenom duvaku.
Nikada mi ne reče šta to bijaše. Nikada mi ne priznade koliko si
strjepila nada mnom. Koliko si me čvrsto privijala u svoju umiljatu
vedru boju. No kada sam te uhvatio da plačeš upitah te: ‘Draga moja čemu
te suze bistre, čemu puštaš biserje svoga sedefa?’ Ti mi reče: ‘Teško
je, teško jer se bojim da moja hladnoća nije dovoljno hladna da ovu
marvu od tebe otjera!!!
A ja sam hladna od kako postojim, jer nisam htjela nikoga u tvome
prisustvu duže od najbržega leta Jastreba. Samo toliko dugo da te mogu
pogledom sevapiti. Ja sam, vidiš, Aorta svakoga Mostarca. Ja sam
arterija koja ovome gradu sada hrani srce. Ali bez tebe nisam dovoljno
jaka za opstanak. A ti drag moj, ti si moj amanet. Pa stoga nad tobom
bdijem danonoćno. Hajde sada primiri i ti sevdu svoju ranjenu i ne mari
za aspu što gori više tvoga luka.’
Prošaputa Stari opet, svoje neke rime.....Čuvaš naše razgovore, naše
noći i dane. Čuvaš ih i danas. Nekada ti zavidim i ja, jer dok ti meni
pjevaš, ja samo mogu da ti se divim. Dok možeš da putuješ kroz uske
kanale, ja mogu samo da putujem kroz istoriju vremena. Mada draga, svaki
korak koji napravim na svome putovanju, nosim i tebe u svojim njedrima.
Hajde draga natjeraj noć da navrati kao neočekivani gost. Ranije nego
što je predviđeno. Večeras mi nedostaje tvoja vitkost više nego ikada.
Natjeraj i kiše da padaju. Ja ću doći u tvoje odaje, i prekriti te
mjesecom svoga kamena.
Ajši, ajša, jabaša, tebi dolazi subaša. Ajši, ajša, dragana, tebi pjevam sada ja....”
*SPECIJALNA
NAPOMENA: Tekst koji ste upravo
pročitali prenesen je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na
kojem sam ga objavio 21. decembra 2011. godine!
Ensvid
Hadžajlić - MosHer
Nema komentara:
Objavi komentar