Draga
moja prijateljice.... draga i voljena Kiše.... Želim da ovaj post na
mom blogu posvetim Tebi i samo Tebi.... znam da Ti zaslužuješ daleko
više, bolje i ljepše od ovog posta, ali se nadam da mi nećeš zamjeriti
što je, trenutno, ovo nekako jedino što mogu da učinim nadajući se da će
Ti bar malo pomoći, bar za jednu trunku olakšati i uljepšati trenutnu
situaciju....
Ovaj
post neće biti neka priča koju sam napisao nekada.... Ovaj post će biti
jedna posebna priča koju smo zajednički napisali jedno drugom kroz ove
posebne postove na forumu (na Mofi Moforaja - Forum mostarske raje ), uključujući, naravno, i linkove za pjesme koje smo stavili jedno drugom na tim našim postovima tamo….
Još jednom, HVALA ZA SVE!!!!!
************************************************************************
************************************************************************
************************************************************************
************************************************************************
************************************************************************
POST OD: Kiše
|
|
|
|
a pocelo je ovako....
|
|
|
|
pisano 09-03-2006 12:49
Ponekad ti u inboxu ovog naseg prozora u Svijet osvane predivna poruka.
Mozda ne bi toliko znacila da nije od predivnog covjeka/mladica, da nije
nesto napisano posebno za mene, a srcem nekoga drugog, nekoga koga
nikada upoznala nisam, bas kao ni on mene ....
I jednostavno.... otvorivsi to ostanes bez rijeci, bez teksta (zar me
tako dozivljavaju ljudi?! - neki) .... I ne znas sta da kazes ....
Ovaj prozor u Svijet (forumski) trenutno zatvaram, a sada moj pogled
bludi kroz stvarni prozor moje kuce, nekuda daleko kroz njezne pahuljice
cistog i nevinog bijelog snijega koje se jutros rasipaju nad nasim
gradom. Cudno sretna, a i cudno tuzna ....
Mada je mart kod mene jos ne mirise proljece .... Nema ga jos nad Mostarom ....
Osjetim ga da dolazi kroz Tvoje pismo .... i donosi mi iz tvog sadasnjeg
grada miris proljetne kise koju tako volim, miris bar u mislima jedne
ukradene ruze, i jedne pjesme koju mi pjevusis .... da cujem je! .... i
da more je, i ne samo zivot vec i mi s njim ....
Mozda nikada nisi shvatio, mada si mi u pismu napisao da ti prilikom
naseg (za sada zamisljenog upoznavanja) rekoh svoj potpis: «Citav moj
zivot je jamstvo bio da cu te sresti izmedju ljudi ....». Da on se
oduvijek i odnosio ne na samo jednu osobu – vec na vise ljudi. Odnosio
se i odnosi na ljude poput Tebe, koji ne htijuci (sasvim slucajno i
iznenadno ....) dotaknu moje srce duboko, najdublje, da bi zuvijek
ostali urezani u istom i bili mi prijatelji ....
Hvala!
.... i sretnemo se opet na uglovima nekih simbolicnih ulica .... a
prepoznati ces me i prepoznati cu te po mirisu behara i proljtne kise,
po jednoj ukradenoj ruzi koju mi nosis, napisanim stihovima i .... i
cudnoj boji nasih srca, u kojima se preljeva i najskrivenija boja ovog
naseg najljepseg grada na svijetu ....
.... Kad bi zivot bio san
Sanjala bi na mom ramenu
Da si kamen jedan dan
Ja bih bio mac u kamenu ....
****
.... Kad bi zivot bio brod
Ti bi bila vjetar povoljan
Da sam s tobom jedan tren
I taj tren bi bio dovoljan ....
************************************************************
P.S. decembar je dvije i pol godine poslije....
Puno toga se desilo u medjuvremenu i u tvom i u mom zivotu/ima....
Nekako mi se cini puno losijih, nego boljih stvari - ali je valjda to
sastavni dio zivota?! i sto bih ja rekla: "sve nam to ide u radni
staz...."
I ma koliko god daleko jedno od drugog bili, ipak smo se i opet ponekad
sudarali (i sudaramo) u ovim nasim virtualnim svjetovima i "prozorima u
Svijet".... i bili jedno uz drugo, ako nista u mislima....
Znam da si uz mene i sada u ovom hladnom, tmururnom i kisnom - jos
jednom, mostarskom decembru. Znam da su moje suze i tvoje suze, i znam
da si uz mene....
Zato ti i opet hvala na svemu prijatelju moj....
Kise
************************************************************************
************************************************************************
************************************************************************
************************************************************************
************************************************************************
POST OD: MosHer
Draga Kise.... ne postoje rijeci koje bi uopste i mogle
da samo zapocnu opisivati koliko mi znaci sve ovo sto si napisala....
naravno, prvi dio Tvog posta poznajem i vec godinama cuvam kao najvecu
svetinju od onog dana (9. marta dvije i pol godine ranije) kada si mi
sve to (poslije prvog citanja ove price koju sam Ti srcem napisao i
srcem poklonio) napisala i poslala, ali drugi dio je novi i za mene....
ne postoje te rijeci, draga moja, kojima bih uopste mogao samo pokusati
da Ti prenesem moja osjecanja, emocije u ovim trenucima.... moju
zahvalnost i srecu sto postojis, sto si srcem i dusom moja prijateljica s
kojom me veze mnogo, mnogo toga jednom neraskidivom, neunistivom,
vjecnom vezom....
Umjesto svih tih rijeci koje eto uopste i ne postoje, mislim da je
najbolje da sada napokon Tvoju pricu postiram ovdje u njenoj originalnoj
verziji (što je već učinjeno na ovom blogu: Kiše ), jer i ona i Ti to zasluzujete....
SVIM SRCEM I DUSOM, HVALA TI....
*SPECIJALNA
NAPOMENA: Priča koju ste upravo
pročitali prenesena je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na
kojem sam je objavio 07. decembra 2008. godine!
Ensvid
Hadžajlić - MosHer
Nema komentara:
Objavi komentar