“Rođeni” moj, pišem Ti ovo pismo da Ti izrazim svoju podršku, da Ti
kažem da nas ima mnogo širom svijeta koji smo uz Tebe u ovim teškim
trenucima… Da Ti kažem kako
vjerujemo svim srcem da ćeš i ovoga puta, kao bezbroj puta do sada,
izdržati, da nećeš pokleknuti, da ćeš opstati nošen na krilima ljubavi
naših srca koja uvijek kucaju za Tebe… Znamo da možeš… Znamo da hoćeš…
Pišem Ti ovo pismo podrške, iako Ti sve ovo već znaš, od davnina… od
samog trenutka kada si se rodio, tog prelijepog junskog dana 1922.
godine, jer su Te sa neopisivom ljubavlju stvorili i iznjedrili naši
dragi pretci i preko generacija i generacija Te sa najvećom pažnjom
čuvali i štitili, da bi Te sačuvali i predali nama da Te, isto tako,
sačuvamo i predamo budućim generacijama. Rekoh već da Ti sve ovo već
znaš, a kako i ne bi znao, kada sa NAMA, od samog svog rođenja, dijeliš
istu istorijsku, političku, nacionalnu i sportsku sudbinu… Kao i MI, bio si nepravedno napadan, protjerivan, zatvaran, ubijan… Ali, kao i MI, uvijek si se ponosno borio i opstajao, i uvijek ostajao veličanstveniji i jači…
Da
je sve to tako, potvrđuje i ova priča koju nekada ispriča moj dragi
prijatelj i sugrađanin, a prije svega ČOVJEK, Mišo Marić (fotos koji
spominje je uslikan prije utakmice sa banjalučkim “Borcem” 1939.
godine):
>>
“Trebalo je imati hrabrosti pa pristupiti ‘Veležu’. Ja sam obukao dres
1935. Bio sam gimnazijalac. Dvaput sam dobijao jedinicu iz vladanja zbog
tog dresa” - sjećao se tihi Mostarac, a marljivi fudbalski poslenik,
Leo Hrvić… Leo je jedan od
momaka na fotosu uz ovaj tekst. Ne znam koji. Na ovom fotosu su Sule
Gušanac, Bora Čečez, Muhamed Hadžiomerović, Vojo Ivanišević, Šerif
Husrefović, Enver Čemalović, Savo Milović, Meha Trbonja… Davno, sjetno nagnut nad fotos, diktirao mi Heroj imena živih i mrtvih. Fotos je, pred susret s ‘Borcem’, 1939. Sjećao se:
“
‘Borac’ je bio što i ‘Velež’. Radnici, đaci, sirotinja. Skojevci. Prava
raja. Mi smo jedni drugim išli radosni ko ovaj moj Mili što se sprema
na ekskurziju. Na terenu smo ratovali. Prije i poslije utakmice se
družili. Na posljednjoj utakmici pred rat, uvali mi Niko Jurinčić đon.
Skrešem mu majku fašističku. ‘Đe ćeš, bolan Meha, meni mater
fašističku’, žali se. ‘Jebi ga, Niko, omaklo se. Šta god me zaboli,
fašizam je.’ ”
Te
’39. kad je nastao ovaj fotos, “Velež” je zabranjen, a fašizam krenuo u
Drugi svjetski rat. Godinu i po kasnije rat je dopro i do Banje Luke i
do Mostara. Momci s ovog fotosa su otišli u partizane. Pod istom
zvijezdom nastavili jurišati po lijevim i desnim krilima, probijati se
kroz centar, padati u odbrambenim prostorima rodnog zemljopisa.
77 “Veležovaca” je poginulo. 7 proglašeno Narodnim herojima. Ukupno: 7 zauvjek prvih timova sa 7 kapitena.
Ubilježeni
su na bijelom spomeniku, pred klupskim prostorijama, pod Bijelim
brijegom. Ne znam jesu li mrtvi još tamo. Živi nisu. U sramno proljeće
’93. oružani suci su im pokazali crveni karton. Oni su izbjeglice u
sopstvenom gradu, s drugu stranu vode. Oni su beskućnici. Pod Brijegom
im je okupiran stadion. Pod Veležom im je s amblema zguljena petokraka.
Jedni su im opljačkali sadašnjost, drugi prošlost. Ono što nisu uspjeli
batinaši Kraljevine, gostujući i domaći fašisti u Drugom svjetskom,
uspjeli su demokratski izabrani nacionalni predstavnici u novom, domaćem
ratu…
“Velež”
je, u svemu, imao i trun sreće. Osvješćen, uvažen rodoljub je predlagao
novo ime: “Đerzelez”. Kao prikladnije. Nije prošlo. Klub je sačuvao
ime, grad obraz…
Sad su se “Veležu” vratili njegovi najrođeniji. …
Raja
s tribina, ustvari, nikad nije ni otišla. Samo su tribine izmještene,
proširene. Od USA i Canade, do Australije. Od vrha Skandinavije do rta
Dobre Nade.
Odakle, sve snažnije, dopire jeka davnog navijanja: “Cr - ve - ni, cr - ve - ni, Ve - lež - ži - vi - u - me - ni…”
Skandira raja iz Mostara, koju ista ljubav spaja…<<
“Najrođeniji”,
kao što već i sam znaš, ova Mišina priča je samo jedan, od mnogih
dokaza da, Ti i MI s Tobom, kroz istoriju dijelimo istu sudbinu o kojoj
sam Ti već pisao. A, isto, znaš već da nisi slučajno baš crvene boje,
boje koja peče dušmanske oči… ne slučajno boje krvi koja život znači… krvi
koja se za Tebe i prolijevala (i opet će, i uvijek će, kada i ako
trebadne), kako na fudbalskim terenima i tribinama, tako i izvan njih… Znam
da se s ponosom sjećaš NAŠEG dragog Mehmeda Ćumurije (1910. – 1945.),
kojeg fašisti u Drugom svjetskom ratu uhvatiše, mučiše i ubiše, a on im,
ipak, ne otkri gdje je sakrio svu Tvoju originalnu dokumentaciju i
papirologiju, pa im tako ne dozvoli da Te ubiju, da Ti “zatru sjeme”…
O
nježnosti NAŠE ljubavi prema Tebi svjedoči i izjava Senada
Hadžifejzovića na jednom Centralnom Dnevniku Hayat televizije, koji
reče: “Niko na svijetu, provjerite, nema tako lijepo, pitomo, ljudsko
tepanje za svoj klub. U masi navijačkih, divljih, ratobornih,
životinjskih naziva, između Tigrova, Lavova, Svinja, Pijetlova, Zmajeva,
Grobara izdvaja se to pitomo ROĐENI.”
O snazi i vječnosti NAŠE ljubavi prema Tebi da Ti i ne spominjem, jer ionako već sve znaš… Znaš da ćeš i ovaj put, kao i bezbroj puta do sada, snagom te ljubavi ponosno opstati, bez trunke sumnje… Znaš,
kao i MI SVI, da je ta ljubav vječno najčistija ljubav koja može da
postoji, jer znaš da se ta ljubav ne stiče i ne dobija vremenom, nego se
rađa sa NAMA, samim NAŠIM rođenjem i živi u NAMA cijele NAŠE živote,
ali ne umire sa NAMA, pošto se NAŠIM genima i krvlju prenosi u NAŠE
BUDUĆE GENERACIJE, NAŠE POTOMSTVO… Znaš da je NAŠA LJUBAV PREMA TEBI, A I TI S NJOM, NEUNIŠTIVA I VJEČNA… Znaš da ćeš tako postojati do zadnjeg otkucaja NAŠIH srca i do zadnjeg otkucaja srca NAŠEG POTOMSTVA…
Znaš da ćeš radi toga i ovog puta, kao i bezbroj puta do sada, ponosno ostati i opstati…
MOSTAR U SRCU, VELEŽ DO GROBA
Ensvid Hadžajlić - MosHer (06.05.2009.)
*SPECIJALNA
NAPOMENA: Tekst koji ste upravo
pročitali prenesen je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na
kojem sam ga objavio 11. maja 2009. godine!
Ensvid
Hadžajlić - MosHer
Nema komentara:
Objavi komentar