Meho Džeger, prvi poslije Alekse; Pjesnik prezrenih i odbačenih

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je Maja Radević, a objavljen je u listu “Slobodna Bosna”, 22. septembra 2012. godine!

Ensvid Hadžajlić - MosHer

            Ima neke poetske pravde u tome što je četvrta po redu objavljena knjiga pjesama Mehe Džegera, tačnije njegova Sabrana djela, promovisana u okviru ovogodišnje manifestacije Šantićeve večeri poezije. Za Mehu se te večeri u Mostaru, kao i ko zna koliko puta ranije, moglo čuti da je bio “pjesnik prezrenih i odbačenih”. U tih par riječi stane otprilike sve ono što je većina ljudi, čak i onih koji su ga svakodnevno viđali kako ponosno uzdignute glave sa šeširom, u kožnom prsluku i kaubojskim čizmama luta ulicama grada na Neretvi, znala o Mehi i njegovom samačkom životu obilježenom velikim, nikada ostvarenim snovima o uspjehu na svjetskoj rock sceni, kakve potajno sanjaju mnogi. Ali ponajviše bijedom i siromaštvom one vrste od kojeg ljudi okreću glavu i žurno prelaze na drugu stranu ulice, u neodređenom strahu da bi se takva sudbina, poput kakve teške zarazne bolesti, ako je i samo okrznu, mogla prenijeti na njih.

           

            SVE MEHINE LJUBAVI

            Aleksa Šantić je, slično kao njegov sugrađanin Meho nekih stotinjak godina kasnije, živio u burnim vremenima u kojima se na pjesnike gledalo kao na prilično beskorisne članove društva, nesposobne da usvoje društvene konvencije i predaju se zadanim normama građanskog života što bi, ukratko, značilo da baš “nisu sasvim svoji”. I baš kao i Meho, i najpoznatiji mostarski pjesnik Šantić neiscrpnu inspiraciju nalazio je – u ženama. Književni kritičari i poetski znalci rekli bi vjerovatno da između Mehine i Aleksine ljubavne poezije ima malo dodirnih tačaka, ali suština je zajednička – a zove se čežnja.

            “Da smo imali sina, zvao bi se Mick”, napisao je Meho u pjesmi posvećenoj izvjesnoj Merkunisi, jednoj od njegovih mnogobrojnih, stvarnih ili izmišljenih, opjevanih i uglavnom nesretnih ljubavi. Besmrtnim likovima anđeoskih žena poput Danteove Beatrice, Petrarkine Laure ili Aleksine Emine, danas mirne duše možemo pridodati Džegerovu Cunu, Klaudiju ili Nijazu…”, rekao je Nino Raspudić, profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta, predstavljajući 2002. godine Mehinu zbirku poezije, jednostavno naslovljenu Pjesme. Bilo je to nekoliko mjeseci prije Mehine smrti, a Raspudić ga je tada, sasvim tačno, opisao kao “pjesnika velikih istina očitanih u malim stvarima”: “Džegerovo pjesništvo nije puki opojni bijeg u imaginaciju i muzikalnost riječi. To je pjesništvo o stvarnim ljudima i stvarnim osjećajima. Pjesnik ne bježi od stvarnosti u svoj njenoj okrutnosti i često apsurdnosti, ali uspijeva tu grubu svakodnevnu životnu materiju snagom blistavog umjetničkog izraza uzdići i sublimirati do najrafiniranije poezije.”

            Za ćudoredni mostarski svijet, upeglan, najeden, obučen i obuven, Mehmed Humačkić bio je „redikul, skitnica, problem, pijanac, budala, probisvijet“… Nije bilo novinske i školske potvrde da je bio „boem“, kaže književnik Veselin Gatalo, na čiju su inicijativu objavljena i na Šantićevim večerima poezije predstavljena Mehina Sabrana djela. „Jeste, bio je nikakav, ali samo njima. Za mene i Mostar koji ga poznaje ‘iz prve ruke’, Meho Džeger je bio hrabar čovjek, pošten toliko da nijednu svoju manu, za razliku od opeglanih licemjera, ni pred kim nije sakrivao. Naprotiv, isturao bi svoje mane i slabosti kao zastavu, svojom direktnom uvredom ošinuo bi najmoćnije i one koji su se smatrali najzaslužnijim u društvu. Prezir treba zaraditi, baš kao i mržnju. A Meho nije umio mrziti, barem ne kao što mrze ‘intelektualci’ i ‘činjenica znalci’, oni koji su se i u životu i u školi učili mržnji. Nisam ga nikada čuo kako nekome psuje mater, najgore što je mogao reći za nekoga je da je ‘putko’, dakle, putast konj“, govori Gatalo.

            Pored ljubavnih pjesama koje, kao i čitav Mehin poetski opus, karakterizira surovi realizam (Gledam te Nermina/Imaš kovrdžavu kosu/I dobre guzove/Za meljanje/Ko kifle u Dugalića pekari/I rekao sam ti to/A ti si meni samo rekla – MRŠ), Mehina specijalnost bile su i podrugljive pjesme o onima koji su na njega gledali svisoka, ne uspijevajući da sakriju prezir prema „takvima poput njega“, skitnicama i probisvijetima koji jedva preživljavaju, ko zna kako i od čega. Jedna od najpoznatijih posvećena je bivšem fudbaleru, a sadašnjem selektoru reprezentacije Alžira, Vahidu Halilhodžiću:

            Vahid Halilhodžić/Neizmjerljiva legenda/Rodio se u poznatom gradu/U Jablanici/Gdje je Jul Briner srušio most/Kada je došao u Mostar/Asim mu je postavljao štapove/I učio ga da pravilno hoda/Vaha, ti si u Veležu bio idol/I mi ti se klanjamo/Zato Vahide/ Kada ti je račun u kafiću 8 KM/Reci konobaru – u redu je, mali!!!/A ne da uzimaš kusur/Da platiš parking u Jablanici.

            “Podrugljiva pjesmica je bila njegovo oružje, moćno i nezaustavljivo, oružje koje ga je nadživjelo“, kaže Veselin Gatalo.

            Meho se u raji volio predstavljati kao vrstan ljubavnik i veliki zavodnik. Niko, međutim, ne može sa sigurnošću reći koliko ima istine u Mehinim mnogobrojnim ljubavnim podvizima, detaljno opisanim u njegovim pjesmama: Vodili smo ljubav ja i Zana/Samo da se zna/Nek se papci pojedu jer ja sam sexa kralj/Zana mi je to rekla/Mala moja Zanice/Kad ćeš mi opet praviti dolmu u onim žutim paprikama/A ja ću gledati utakmicu/I reći ti mala moja/Daj mi čašu vode ako je dobro otekla.

            U mostarskim analima ostaće zabilježeno i kako je Meho svojevremeno odlučio da se počne aktivno baviti politikom. Osnovao je svoju Boksersko-rokersko-fudbalsko-skakačku stranku, sakupio je i 200 potpisa, ali zbog njegovog hroničnog problema – nedostatka novca – nije, nažalost, izašao na izbore. “Meni političari, znaš, idu puno na živce. Jedno pričaju, a drugo rade i ne misle na sirotinju. Bičakčić i Meho Obradović žive k'o bubreg u loju, a ja nemam od čega da platim struju. A da sam postao političar, sve bi bilo drukčije. Otvorio bih fabrike i zaposlio raju. Mostar ne bi bio podijeljen. Velež bi igrao pod Bijelim brijegom”, zaneseno je pričao Meho o nekim boljim vremenima koja, nažalost, nije dočekao.

            ZVIJEZDA IZ BACKSTAGEA

            Bio je redovan posjetilac svih koncerata koji su se održavali u gradu na Neretvi, a nerijetko bi se i pridružio članovima nekog benda na sceni, kao „gostujući umjetnik“. Backstage je bio Mehin prirodni ambijent – tu je osjećao da je „na svom terenu“, zaštićen i siguran od podsmijeha onih koji su ga doživljavali kao „čaršijskog frika“, i jedan mali korak bliže ostvarenju svog sna o svjetskoj slavi. „Prije rata, Meho bi se uvijek pojavio na koncertima jugoslavenskih rock'n'roll bendova u Mostaru. Tada su svi znali svirati Stonese, a Džeger je izlazio na binu da s njima otpjeva pokoji refren, i sve bi se završavalo ovacijama raje, koja su u njemu mogla vidjeti sve svoje slabosti. On je, ipak, odolijevao i podsmijehu zle čaršije i svojoj blesavosti. Onda je došao rat i zaboravili smo Mehu. Sresti ga ponovo kako moli redare da ga puste u backstage značilo je vratiti se u vrijeme u kojemu je rat tek ime za nešto u čemu se ljudi ne sjećaju ničega, osim želje za očuvanjem vlastitog i života svojih najbližih“, napisao je novinar Ahmed Burić u jednom davnom tekstu u Danima.

            Muzičar Ale Puzić iz benda Black Chicken Leg pamti kako je Meho redovno dolazio na njihove nastupe. „Bio je čest gost na našim svirkama i koncertima. U početku je i malo svirao s nama, ali kako mu to nije baš najbolje išlo, kasnije je nastupao kao pjevač“, priča Puzić. „Mi smo ga tretirali kao pravu rock zvijezdu, baš kao da je Mick Jagger. U našem backstageu Meho je uvijek imao džaba pivu.“

            O Mehinom „privatnom životu“, ako je takva kategorija uopšte postojala kod čovjeka koji je svoje dane provodio vječno izložen radoznalim, ako već ne osuđujućim pogledima drugih, zna se veoma malo. Gdje je bio i šta je radio za vrijeme rata, kako je preživljavao tih godina i od čega je uopšte živio, niko tačno ne zna. Zna se samo da je imao brata koji je ležao u zatvoru zbog ubistva, a Meho mu je pomagao koliko je mogao.

            „Htio sam, svojevremeno, da od njega učinim čovjeka po mjeri drugih. Da sa zarađenim novcem plati struju i vodu, a ne da taj novac popije. Ni ja ga nisam do smrti pošteno razumio. Nisam bio tu kad je ukopan, bio sam hiljadama kilometara daleko, u Santjagu de Komposteli, za njegovu dženazu sam čuo dan kasnije. Znam da su mi studenti dan poslije toga bili mirni kao bubice, tako sam mrk i utučen bio“, sjeća se Veselin Gatalo.

            Iza Mehe Džegera, posljednjeg mostarskog boema i skitnice, ostale su neke nezaboravne pjesme čija se vrijednost, kako to obično biva, počela stidljivo prepoznavati tek sada, nekoliko godina nakon njegove smrti, i to ponajviše zahvaljujući Mehinim hercegovačkim „fanovima“ koji njegovu poeziju objavljuju na domaćim web portalima i forumima.

            „To je sjajna poezija i mislim da tek dolazi vrijeme kada će njegovi literarni dometi biti u potpunosti prepoznati“, kaže Ale Puzić. „Znam puno ljudi koji se trude da pišu onako kao što je pisao Meho, ali im ne uspijeva… A možda je trik u tome što se Meho uopšte nije trudio, riječi su jednostavno izlazile iz njega.“

            Tu se negdje završava priča o Mostarcu Mehmedu Humačkiću, zvanom Meho Džeger. U svakom gradu na svijetu valjda postoji neko poput Mehe koji je, eto, tek nakon što je otplovio sa ovog svijeta i mostarskih ulica postao „legenda“ i prava zvijezda. Poslije Mehine smrti, jedan njegov anonimni sugrađanin je napisao: „Bagra mu se smijala iza leđa, hakale ga budale… a samo prava raja je znala u čemu je trik. Nije Meho naš bio budala – on je bio de facto umjetnik… shvaćate???“

            IZBOR IZ MEHINIH LJUBAVNIH PJESAMA

            JELISAVETA

            U Kragujevcu

            Sjedila si preko puta mene

            I prekrstila noge

            Pukla ti je čarapa

            Na jednom mjestu

            Ja sam ti rekao

            Pukla vam je gospođo

            Čarapa najlonska

            Na lijevom koljenu

            Ti si meni rekla

            Da to treba tako

            Ko da sam ja mahnit.

            MERKUNISA

            Sjedila si u Pozorišnoj

            I vjetar je puho

            Kad si me pogledala

            Odmah sam vidio

            Da me razumiješ

            Šupak na vratima

            Me nije pustio unutra

            Kaže p'jan si

            Nema problema brato

            Da smo imali sina

            Zvao bi se Mik

            Nikad te više nisam vidio.

            MUNEVERO

            Munevero moja nevjero

            Zašto si taka

            A ja sam ti više puta u Papagaju

            Zvao gusti od jagode

            I mislio sam da ćeš mi dati

            Da ti se prislonim

            Ko onaj manijak iz autobusa

            Zašto si taka

            Ko da sam ja bezveze

            Ne znaš da se meni svi klanjaju

            Kada uđem u kazneni prostor

            I zamahnem

            Zašto si taka

            Kažeš nisi to očekivala

            Pa šta si očekivala

            Ilićki autobus?

            ROCK'N'ROLL

            U gradu rocka ja živim

            Ja Meho Džeger

            U Fazle kupim cigare

            A onaj preko puta što kasete

            I CD-ove prodaje

            Mi kaže đe si Meho legendo

            Ja njemu kažem

            Đe si

            Jer Rock'n'Roll je život moj

            U gradu rocka ja živim

            Ja Meho Džeger

            U ABC-u popijem kafu

            A onaj što je imao kafanu prekoputa

            Sad je zatvorio

            Kaže ne može izbit za kirije

            A ja njemu kažem

            Budi nehajan

            Jer Rock'n'Roll je život moj.

            *SPECIJALNA NAPOMENA:  Tekst koji ste upravo pročitali prenesen je sa mog starog bloga By MosHer (bymosher.blogger.ba) na kojem sam ga objavio 14. decembra 2014. godine!

            Ensvid Hadžajlić - MosHer